Predstavljamo temu 20. Sa(n)jam knjige u Istri

PRIJE STO GODINA: 1914.

Sudjelovali su: Graciano Kešac, Gorka Ostojić Cvajner, Darko Komšo, Magdalena Vodopija

Amplituda zaboravljenoga grada – Pula 1914.

Miodrag KALČIĆ

Složena, višeslojna, oscilirajuća, preopširna i dugotrajna povijest (ta tri beskrajno duga tisućljeća nemira, kaosa i nereda) Pule, koja se snažno (posvuda) osjeća i svugdje je prisutna, prije svega joj (njoj, Puli, rijetki grad ženskoga roda!) je breme, neodređeni, trajni i stalni balast, preteški teret na krhkim leđima grada, neopisivo gradsko opterećenje, angažirano i suvremeno rečeno: historijsko zagađenje, smog prošlosti, negoli urbana kvaliteta ili neka posve druga, nebitno koja, dimenzija gradskosti. Nepobitno, Pula je u Istri (na Jadranskome moru), ali nije nikada bila, niti može biti, Istra, i obrnuto, Istra nije Pula, u Puli se ne ogleda i ne zrcali Istra (ni današnja Hrvatska, kao što ni ranije nije fašistička Italija ili još ranije Austro-Ugarska, Venecija, Rim…), a Istra samo usput, mimogred, nerado, formalno (iz geološke, zemljopisne, poluotočne datosti) prihvaća Pulu kao jedinu (istarsku) gradsku činjenicu. Nije mediteranski ni srednjoeuropski grad, a istodobno, i mediteranski i srednjoeuropski (arhitektonska vojno-urbana difuzija). Odvajkada vojni grad, njegova bitna komponenta postanka, nastanka i urbana uspona, danas je posve satrta, uništena (ispražnjeni garnizoni, vojne akademije i škole, vojarne bez mornara, vojnika i časnika, i svih onih nestalih pratećih sadržaja, kavana, oštarija, vinarija, plesnjaka, bordela, kina…); odnedavno demilitariziran i neprepoznatljiv, pokušava (o)živjeti (jer, nakon tri tisuće godina opstanka, osuđen je na postojanje), ma koliko god to glupo, blesavo, besmisleno, paradoksalno i apstraktno značilo ili zvučalo, suvremenu povijesnost nepovezane prošlosti. Iznimno važan, bitan i presudan fragment puljske povijesti je austrougarska epizoda.

U okrilju Austro-Ugarske Monarhije Pula je ponovno postala, kao nekad davno za rimske vladavine, grad, te kao tada stalno rastuće i razvijajuće urbano i vojno-pomorsko središte carevine Austrije (Cislajtanije u Austro-Ugarskoj) doživljava procvat u ama baš svakom pogledu. Suvremena i danas prepoznatljiva Pula službeno je utemeljena 9. prosinca 1856. godine kao glavna luka Carske i kraljevske ratne mornarice nakon čega je austrijskom zaslugom izgrađena i urbanizirana do sadašnje postojanosti u gotovo svakoj pojedinosti k.u.k. raspoznatljiva grada. To je iznimno važan datum u povijesti grada vrijedan daleko veće pozornosti od izmišljena i neutemeljena Dana grada koji se obilježava 5. svibnja, nadnevka iz 1945. godine kad partizani još uvijek nisu oslobodili Pulu od njemačkih postrojbi na Muzilu (sutradan, 6. svibnja, u borbama za Muzil poginulo je 22 partizana a pedesetak ih je ranjeno).

U vremenima kada su već civilizacijske i kulturološke, građanske i malograđanske, ideologijske i politikanske, i svakojake druge (ne)potrebe nametnule i nameću tradicijske običaje slavljenja grada, novija je povijest Pule neupitna i nedvojbena, jer slavljenički bilježi i carski obilježuje značajan datum utemeljenja, postanka i nastanka suvremenoga grada 9. prosinca, najtočnijega Dana grada Pule, 1856. godine kad je car Franjo Josip I. polaganjem povelje i blagoslovom kamena temeljca za puljski Arsenal (tri je puta udario čekićem po kamenu), uz podizanje carskoga stijega, odsvirane himne i počasne paljbe s tvrđave (dvadeset i jedan topovski plotun), stvarno i formalno potvrdio Pulu kao glavnu luku Carske i kraljevske ratne mornarice.

Vojno-pomorska orijentacija i (bojna) brodogradnja uvelike su odredile specifičnu gradskost Pule. Na početku postupno su izgrađena tri obrambena fortifikacijska prstena oko i u gradu sa 26 velebnih utvrda (povezanih podzemnim kilometarskim tunelima), 8 topničkih bitnica, šezdesetak baterija, a nastavilo se brojnim vojarnama, vojno-obrazovnim ustanovama, zapovjedništvima, admiralitetom, vojnom bolnicom, mornaričkim klubovima, pomorski muzejom… Arsenal je posvema u funkciji ratne mornarice, tvornica oružja (prije svega torpeda), bojnih brodova (krstarice, razarači, fregate, topovnjače, torpiljarke, napose podmornice…), pripadajuće opreme i naoružanja. Podatak lučkoga admiraliteta iz 1908. godine da samo 36% Puljana “nisu neposredno izdržavani od strane vojske” i da “vojska financira 75% prihoda pulske općine”, jasno kazuje o golemoj vojnoj komponenti u svim segmentima grada. Zahvaljujući vojnom emporiju austrijske ratne flote u Puli, njen identitet i status rastuće europske metropole gotovo je sasvim determiniran zajedno sa svim razvojnim (i stihijskim) planovima akcelerirajuće urbanizacije.

Već 1871. godine na Monte Zaru sagrađen je Carski i Kraljevski Hidrografski zavod Ratne mornarice Austro-Ugarske Monarhije (K. und K. Hidrographisches Amt) s četiri odjela: Zvjezdarnica, Spremište nautičko-fizikalnih instrumenata, Spremište pomorskih karata i Mornarička knjižnica. U Mornaričkoj su zvjezdarnici bile ustrojene četiri službe: Služba točnog vremena (topovski hitac s Kaštela točno u podne odjekivao je svakoga dana), Kronometarska služba, Meteorološka služba i Geomagnetska služba. Zavod je objavio prvi suvremeni peljar Jadrana, a izvršena su i geomagnetska mjerenja Jadrana. Meteorološki opservatorij započeo je još 1874. izrađivati dnevne vremenske prognostičke karte. Do 1918. Zavod je objavio više od stotinu znanstvenih i stručnih knjiga, godišnjaka i časopisa. Hidrografski zavod je na području astronomskih istraživanja, meteorologije, brojnih pomorskih ekspedicija i u brodogradnji postigao dostignuća koja su svojevremeno Pulu učinila poznatom u svjetskim znanstvenim i pomorskim krugovima. (Nakon raspada Austro-Ugarske, Zavod i Zvjezdarnica su opljačkani, a zgrada je Hidrografskog zavoda 1944. razorena u anglo-američkom bombardiranju, preostao je samo mali dio lijevoga krila zgrade u kojem je danas Astronomsko društvo Istra.)

Pod ravnanjem Johanna Palise, od 1872. do 1880., pulska Mornarička zvjezdarnica postala je svjetski poznata po otkrićima 28 malenih planeta (asteroida i planetoida), od kojih prvi dobiva ime Austria, a slijede prigodna imena: Polana, Adria, Istria… Krajem osamdesetih godina 19. stoljeća Alois Beer otkriva novi fotografski žanr, mornaričku fotografiju što ga je posebno vezalo za Pulu te postaje Carski i kraljevski mornarički fotograf. Peter Salcher, profesor fizike i mehanike, u Puli je 1899. fotografski snimio i istraživao (zajedno s Ernestom Machom) nadzvučne pojave u letu topovskih zrna. Siegfried Popper bio je najznačajniji konstruktor modernih bojnih brodova (napose klase Tegetthoff). Franz Pitzinger, profesor brodogradnje, uveo je u Puli 1910. elektrolučno zavarivanje u brodogradnju. U Puli je, iako je napušta s nepune dvije godine, rođen 22. prosinca 1892. Herman Potočnik (poznatiji pod pseudonimom Heraman Noordung) koji potkraj 1928. objavljuje knjigu “Problem vožnje svemirom” (Das Problem der Befahrung des Weltraums), temeljno (i prvo) djelo astronautike, svemirskih letova i raketne tehnike…

Gradska infrastruktura, koja nije postojala ni u naznakama sredinom 19. stoljeća (ni u kakvom pogledu, jer Pula je davno i odavno izgubila urbani kontinuitet), i sve ono što je trebalo Pulu činiti ondašnjim suvremenim gradom (i lukom) promptno je izgrađeno: Pula je 1854. uključena (najviše poradi vojske) u električnu brzojavnu mrežu, telegrafski promet; u pogon se 1871. pušta gradska plinara; na carev rođendan, 18. kolovoza 1876., Pula je povezana željezničkom prugom sa svim većim i značajnijim europskim gradovima (1887. izravna linija za Trst, 1911. za Beč); od 1892. stalne parobrodske linije za Trst (svakodnevno s pristajanjem u lukama istarskih gradića), Rijeku, Dalmaciju i Albaniju (3 ili 4 puta tjedno) održava austrougarski Lloyd i “Società di navigazione a vapore Istriana”; gradski je vodovod proradio 1896., kad je sagrađena i Gradska bolnica; secesijska Glavna tržnica (Zentral-Martkhalle, Mercato Centrale) predana je na uporabu građanima 1. studenog 1903.; javna elektrana proradila je 29. siječnja 1904.; električni tramvaj svečano je pušten u promet 24. ožujka 1904. (Zagreb to čini tek 1910.); od 1908. Pula je u telefonskoj mreži; “Östereichischen Riviera Aktiengesellschaft” 1909. otvara poslovno-putničke autobusne linije prema Puli…

Demografska eksplozija Pule neusporediva je s ostalim hrvatskim i većinom europskih gradova. Od 1848. (oko 1.100 stanovnika) do 1910. (58.562 stanovnika od kojih 16.014 vojnih osoba), dakle u razdoblju od 62 austrijske godine, broj Puljana se povećao 53 puta (zapanjujućih 5.280%), uz prosječni svakogodišnji prirast 920 žitelja, a u razdoblju posljednjih deset godina pak, od 1900. (35.341 žitelja) do 1910., taj je svakogodišnji prirast vrtoglavo narastao na 2.322 stanovnika. (Usporedbe radi, u posljednjem dvadesetogodišnjem hrvatskom razdoblju popisivanja stanovništva, od 1991. kada Pula doseže populacijski maksimum bilježi najveći broj stanovnika: 62.378, samo kad je službeno popisivanje posrijedi, jer prema očekivanom akcelerirajućem prirastu Pula je 1914. imala oko 70.000 duša, do 2011. godine kada broji približno jednako onoliko koliko i sto godina ranije: 57.460 žitelja, prosječna godišnja depopulacija iznosi 246 Puljana.) U razdoblju od 1857. do 1910. (kad je Pula drugi po veličini hrvatski grad nakon Zagreba, a broji desetak tisuća stanovnika više od Rijeke, dva puta više od Osijeka, tri puta više od Splita i Zadra…), pet najvećih hrvatskih gradova bilježe daleko manji prirast stanovništva od pulskih, fascinantnih 1.643 posto: Zagreb 367%, Rijeka 324%, Zadar 217%, Osijek 205% i Split 197%. Populacijsku i gospodarsku ekspanziju, dakako prati i stambena izgradnja: od bijednih 214 zgrada 1842., puljska općina 1910. broji 6.346 suvremenih zdanja, kuća, vila s 11.294 stana ne računajući kuće i stanove časnika i dočasnika, ne samo u i oko središta gradu već i u okolnim kontradama koje se pretvaraju u prigradske četvrti (Veli Vrh, Kaštanjer, Šijana, Vidikovac, Sisplac, Veruda, Stoja, Valmade, Valdebek…).

Kao srednjoeuropski, mediteranski (više zemljopisno no sadržajno), ali prije svega, vojno-pomorski grad, Pula je bila etnički, civilizacijski, kulturno, jezično i po mnogo čemu drugome posvemašna heterogena zajednica, tomu su znatno doprinijeli časnici (tadašnja, u punom smislu riječi, gospoda, intelektualci), dočasnici i brojni vojnici (pretežito mornari) iz svih naroda Monarhije, ali jednako tako i doseljeni stručni, obrazovani kadrovi (liječnici, profesori, inženjeri, pravnici, znanstvenici…), kvalificirani radnici, majstori, obrtnici, trgovci, obični radnici… Premda je njemački bio službeni jezik (od 1853.), kao uporabni jezik nametnuo se talijanski koji je uspio zadržati dominaciju u gradskoj svakodnevici. Civilni i vojni dužnosnici i službenici upravnih ustanova i raznih (državnih) institucija govorili su njemački, kvalificirani radnici, pripadnici srednjega i sitnoga (malo)građanstva talijanski, a radnici, uglavnom došljaci sa sela, nastojali su svoj materinski hrvatski jezik, čakavski dijalekt što prije zamijeniti talijansko-mletačkim, polesanskim (puležanskim) dijalektom zbog većih mogućnosti zaposlenja, napredovanja u poslu i, na koncu, gradske pripadnosti. Asimilacija i akulturacija bila je tako brza i učinkovita da se ponekad već u prvom naraštaju gubilo hrvatsko etničko obilježje i napuštao hrvatski jezik (točnije, istarska čakavica), tako da dobar dio puljskih Talijana potječe iz hrvatske sredine. Koliko njih? To vjerojatno, kako vrijeme odmiče, nećemo nikada saznati.

Kozmopolitska obojenost i multikulturalnost, koju se prečesto unaprijed neopravdano i pretjerano afirmativno podrazumijeva te sa simpatijama prihvaća (i kvalitetno shvaća), na primjeru je Pule prije zabluda nego odlika, jer nipošto i nikako ne predstavlja (uobičajenu politikantsku frazetinu) dobar suživot i skladnu snošljivost mnogonarodnoga stanovništva. Nerijetko (dakle, učestalo) je upravo takva nepripremljena, neprimjerena, naprasita i prisilno nastala multietničnost izvor mnogim političkim tenzijama, socijalnim nerazumijevanjima, kulturalnim nesporazumima i inim sukobima, kojih u Puli nije nedostajalo, dapače.

Austrija je Puli vratila život u svakom pogledu: mogućnost zapošljavanja, stanovanja, školovanja, liječenja, sigurnosti… te najbitnije: suvremenost i urbanost, elemente gradskosti iz kojih je nikla potreba za kulturom, razonodom i zabavom. Između današnjega Danteova trga i Ulice Sergijevaca uz crkvu Gospe od Milosrđa, zaslugom pulskoga građevinskog poduzetnika i dobrotvora Pietra Ciscuttija, otvoreno je već 28. prosinca 1854. prvo onodobno kazalište u Puli, mala kazališna zgrada Teatro Nuovo (kapaciteta, koliko je poznato, manje od tristotinjak mjesta, što je zadovoljavalo ondašnje puljske potrebe za scenskom zabavom), a veliko suvremeno kazalište Politeama Ciscutti (opet zahvaljujući Ciscuttijevim novcima) svečano je otvoreno dvaput, najprije građevinsko zdanje (zgrada) 2. prosinca 1880., potom i potpuno opremljen teatar (s najširim otvorom pozornice u Hrvatskoj) za osamsto gledatelja: parter, dva reda loža, balkon i stajaća galerija, 24. rujna 1881. s operom “Ruy Blas” Filippa Marchettija (uzgred, Rijeka dobiva kazalište 1885., Split 1893., Zagreb 1895.). Višenamjenska dvorana, polivalentne forme i sadržaja, nije ugošćavala samo kazališne predstave (pulski dramski ansambl oformljen je tek 1949.) i glazbene programe (opere, operete, koncerte, razne orkestre, zborove…), već i plesne i dobrotvorne zabave, političke zborove i gradske svečanosti, cirkuske priredbe, varijeteske i kabaretske predstave, vodvilje, burleske, svakojake spektakle i atrakcije (dresirane životinje, akrobati, mađioničari, iluzionisti, najjači ljudi na svijetu, umjetnici vatre…), pa i boksačka, hrvačka i mačevalačka natjecanja.

Od subote, 21. studenoga 1896., samo deset mjeseci i tri tjedna nakon Pariza (Luis i Auguste Lumiére u Indijskom salonu Grand Caféa, 28. prosinca 1895.), Politeama Ciscutti na programu ima još jednu za ono doba posvema novu, fantastičnu atrakciju – kinematograf (le cinématographe). Prva pulska kinematografska projekcija ispala je totalni fijasko: “živuća slika” nejasna, nedovoljno osvijetljena, neoštra, neuredna, isprekidana, pokatkad okrenuta naglavce, pa su i najstrpljiviji gledatelji s gunđanjem i negodovanjem napustili Ciscutti tražeći povrat novca. No ubrzo su u Puli putujući kinematografi postali masovnom i popularnom pojavom u šatorima i unajmljenim dvoranama s poprilično, za razliku od prve, kvalitetnim projekcijama. Prvi stalni pulski kinematograf, ujedno drugo stalno kino u Hrvatskoj nakon Rijeke (Salone Edison u prizemlju kuće Adamić na Fiumari 2, danas Fiumara 14, sedam tjedana prije pulskog), Električno kino Internazionale (Bioscopio elettrico Internazionale), vlasnika Ivana Tominca (u puku zvano i kino Tominc, Cinematografo Tominz), u neposrednoj blizini tržnice, na početku ili u neposrednoj blizini današnje Fontičke ulice, bila je specijalno sagrađena baracca (paviljon) za projiciranje filmova, a svečano je otvorena i počela s redovitim prikazivanjem filmova 3. lipnja 1906. Drugi stalni kinematograf u Puli, i treći u današnjoj Hrvatskoj, kino Excelsior (Salon Excelsior) otvoreno je 23. rujna 1906. u sali kod Zlatnih vrata (Portarata). Godine 1911. u Puli su tri kinematografa: Minerva, Edison i Leopold, dotada ih je ukupno bilo sedam od kojih su tri promijenila prijašnje nazive (novi vlasnici, nova imena) i jedan se ugasio, dok su u dobrano, zapravo europski kinoficiranoj Rijeci tada djelatna 9 kina, a u nešto većem Zagrebu svega dva (Union i Kinematograf ćirilo-metodskih zidara). Iduće se godine, 1912., otvara četvrti stalni kinematograf, kino Ideal, 1913. peti, kino Eden (i za goste otočja Brijuni otvorena je kinodvorana u hotelu Neptun III) te 1914., godine početka Velikog rata, šesti i sedmi, kino Marine-Kasino i Politeama Ciscutti (Zagreb je tada na smo četiri kinematografa, a Rijeka čak dvanaest).

Mediteranska klima, bogata baština očuvanih i brojnih antičkih spomenika, muzeja (pomorski, vojni, arheološki…), srednjoeuropsko gradsko ozračje (preteže nad mediteranskim), uređeni parkovi, šetnice, lungomare, kazalište, kina, varijetei, kabarei, hoteli, restorani, kavane, gostionice, kao i blizina Brijunskoga otočja čine grad značajnom turističkom odrednicom početkom dvadesetog stoljeća (do početka Prvoga svjetskoga rata), što mu donekle, makar naizgled, ublažava militaristički biljeg. Paul Kupelweiser kupio je, uredio i sanirao zapušteno malarično otočje (Nobelovac Robert Koch početkom dvadesetog stoljeća iskorijenio je malariju) te pretvorio Brijune u poželjno lječilište i mondeno turističko odmaralište s atraktivnim sadržajima koje je postalo stjecište europskih i svjetskih kulturnih, znanstvenih, političkih, vojnih, gospodarskih, aristokratskih i mnogih drugih uglednika.

Pored europske aristokracije (prinčeva, grofova, knezova, baruna…), društvene elite, političara, visokih časnika i bogatih industrijalaca, poznatih i značajnih slikara (John Quincy Adams, Julie De Boor, Hugo Charlemont, Josef Engelhart, Eduard Kasparides, Gustav Klimt, Paul Ress…), znanstvenika i liječnika (Nobelovac Emil von Behring, Angelo Celli, Carl Isidor Cori, Anton von Eiselsberg, Sigmund von Exner-Ewarten, Alfred Frölich, Anton Gnirs, Alois Kreidl, Willy Georg Kükental, Nobelovac Guglielmo Marconi, Heinrich Obersteiner, Karl Georg Schillings, Paul Gerson Unna…), glazbenika (Bronislaw Hubermann, Leopold Geldstet, Lilli Lehmann, Karl Muck, Klara Musil, Franz Schalk, Raoul Walter…), skladatelja (Eugen d’Albert, Robert Heger, Felix Weingartner, Oskar Nadbal, Richard Strauss…), glumaca (Margarita Alfvén, Lucy Bernau, Hedwig Bleibtreur-Römpler, Max Devrient, Joseph Giampietro, Werner Krauss, Hansi Johanna Niese, Max Reinhardt, Heinrich Schnitzler, Hans Sönker, Otto Tressler, Rudolf Tyrolt, Hilde Wagner…), na otočju su i u Puli onodobni znani književnici i pisci: Hermann Bahr (dramatičar, pripovjedač, putopisac, esejist, kritičar, feljtonist, “Dalmatinsko putovanje”), Ernst Decsey (književnik i glazbeni kritičar), Ivan Cankar (pjesnik, prozaist, “Erotika”), Hanns Heinz Ewers (prozaik, dramatičar, scenarist, ekscentrik, narkoman, erotoman, nakratko nacist…), Emillie Exner-Ewarten (feministička spisateljica), Felix Falzari (prozaist i pjesnik, njegove pripovijetke i novele često dotiču pulske i istarske teme, kapetan fregate), Friedrich Freska (dramatičar, romanopisac, satiričar), Franz Karl Gizney (pjesnik, dječji pripovjedač, rodom Puljanin) Fritz Orlando von Herzmanovsky (književnik i slikar), James Joyce (profesor engleskog jezika u Puli od 30. listopada 1904. do 5. ožujka 1905., čuveni roman “Uliks”), Wielhelm Kienzl (skladatelj i pisac), Alfred Henschke Klabund (pisac, novinar, dramatičar, povjesničar književnosti, cenzuriran zbog nemoralnosti), Karl Kraus (dramatik, esejist, kritičar, feljtonist, opaki polemičar, izdavač, urednik i često jedini autor časopisa Die Fackel, 8. studenog 1913. u pulskom hotelu Riviera održao je javno predavanje), Paul Maria Lacroma (književnica na talijanskome i njemačkome jeziku), Karol Lanckoronski (pisac, sakupljač umjetnina, grof i mecena), Heinrich Mann (satirični romanopisac i kritičar), Thomas Mann (dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1929., Gustav Aschenbach iz Pule kreće po “Smrt u Veneciji”), Felix Salten (dječji književnik, “Bambi”), Hugo Salus (novelist i liričar), Alice Schalek (spisateljica, autorica romana brijunske tematike), Arthur Schnitzler (književnik i liječnik, istaknuti predstavnik bečke moderne, zabranjivan), Georg Bernard Shaw (književnik, dramatičar, satiričar, dobitnik Oscara i Nobelove nagrade za književnost 1925.), Karl von Thaler (publicist, dramatičar, prozaist, urednik bečkih novina Neue Frei Presse), Jakob Wassermann (književnik i kritičar, popularan autor 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća)…

Prema uzoru na stare i ugledne engleske klubove, austrougarska se vojna gospoda družila u formalno osnovanim društvima, pa je tako i pulski časnički Marine-Kasino od 1872. bio središte društvenog, kulturnog i zabavnog života časnika i službenika Mornarice i njihovih obitelji. Bio je to elitni časnički klub koji je 1913. iz temelja nanovo sagrađen (kao da rata nikada neće biti) daleko većih dimenzija i znatno prostraniji (današnji Dom hrvatskih branitelja) s mnoštvom dvorana različitih namjena: klubovi, saloni, koncertne i plesne sale, kino, restorani, kavane, barovi, kafeterije, pivnice, vinoteka, knjižnica, čitaonice, streljana, sobe za biljar, kartašnice, igraonice, brijačnice… Bečki ugođaj kavanskog druženja i gospodske manire Mornaričkog kasina, ćaskanja i čitanja novina (usput, 25. lipnja 1900. počinje izlaziti prvi puljski dnevnik na talijanskome jeziku Il Giornaletto di Pola, 15. listopada 1905. dnevnik na njemačkome jeziku Polaer Tagblatt, a tek od 1. srpnja 1915. i dnevnik na hrvatskome jeziku Hrvatski list), prenijete su u gradsku kolotečinu. Već 1882. u gradu su tri javne kavane, najposjećenija Pavanello na Rivi, Café grande na Forumu i Café vienese u kazalištu. Pet godina kasnije otvara se Miramar, dugo godina (do evakuacije stanovništva u Prvom svjetskom ratu) najpoznatija i najotmjenija pulska kavana (“il primo ed elegante caffé di Pola”) visokoga društva. Zadnjeg desetljeća devetnaestoga stoljeća u Puli je 14 kavana (uglavnom na Forumu, Rivi, u Ulici Sergijevaca, Kandlerevoj i Arsenalskoj ulici) i 4 hotela (Riboli, Alla citta di Pola, Europa i Ladavaz). Početak novog stoljeća otvara nove kavane na Portarati (Nazionale i Commercio), Forumu (Al Municipio, Civile e Militare i Unione), u Ulici Sergijevaca (Aurora i Al Corso), Arsenalskoj ulici (Rauch, Zentral i Specchi), Kandlerovoj ulici (Europa), Šijanskoj ulici (Progresso), u blizini kazališta (Sezession), iza Augustova hrama (Flora) i u Narodnom domu (gdje je smještena većina hrvatskih društava) te devet hotela: Imperial, Zentral, De la Ville, Piccolo, Miramar, Riviera (najveći i najugledniji), Belvedere, Leopold i Trieste.

Tipično vojni grad tolerirao je široku hedonističku kulturu i epikurejsku zabavu svake vrste svim građanskim i vojnim slojevima, uključujući i, naravno, potrebitu tjelesnu razonodu i ugodu poglavito vojnicima (svih rangova), samcima, gostima i ostalim interesentima. Istodobno s hotelima, kavanama (sa živom komornom glazbom) i restoranima (morski specijaliteti, divljač, bečka i pariška kuhinja) za gospodu i imućniju srednju klasu, nicale su svugdje po gradu i predgrađu brojne pivnice (najpoznatija je bila Alla cittá di Pilsen u današnjem Circolu), pansioni, plesnjaci (ljeti poznati Pattinaggio), barovi, kafeterije, trattorie, gostionice, oštarije (rado se išlo na pršut kod Stopara u Šijanu, na ribe kod Blažića na Stoji, na maneštru i fuže kod Kalčića na Verudi… dakako, uz malvaziju i teran), konobe, vinarije i razna svratišta za vojnike i mornare, trgovce i obrtnike, službenike i radnike.

Navečer je ljeti najživlje bilo u Ulici Sergijevaca s okolnim uličicama (ondašnji korzo) i na rivi, gdje su na terasama sjedili časnici i poduzetnici u kavanama te radnici i obrtnici u obližnjim oštarijama, odakle se najbolje mogla promatrati gradska i lučka vreva, uz obavezne komentare (s terasa oštarija) prešetavajućim garnizonskim vojnicima, Puležani su ih posprdno nazivali “njoki” (gnocchi – Švabe) ili “olovni napuhanci” (piombi – olovnjaci), koji su pokušavali, ako je ikako moguće, upoznati neku slobodnu gospodičnu, najčešće bezuspješno.

Nakon prošetavanja rivom i Sergijevom vojnici i ročnici završili bi većinom u nekom od sedam kina (Minerva, Edison, Leopold, Idel, Eden, Marine-Kasino ili kino-kazalištu Politeami Ciscutti) na popularne serate nere, “crne večeri”, kratke filmove samo za muškarce, soltanto per uomini, erotske ili, ako imaju sreće, pornografske filmiće, u svakom slučaju projekcije nagih “živućih fotografija” primamljivih djevojaka (evo nekih naslova: “Francuska zabava”, “Na obali ribnjaka”, “Zabranjeno kupanje”, “Kako dama naplaćuje kamatu”, “Ludost ne zna za godine”, “Radoznalost u kupaonici”…), što je većinom završavalo prosvjedima, negodovanjem i zvižducima nezadovoljnih gledatelja, jer kako bilježe dnevne novine: “pojedini su im filmovi izgledali nepotpuni” ili “najavljeni slobodniji dio programa nije bio dovoljno slobodan”. Demokratski kino Edison proširuje repertoar, ne zaboravlja nježniji spol pa jedanput tjedno priređuje i “crne večeri samo za dame”, suvremenim feminističkim rječnikom rečeno, uvedena je erotska i pornografsko rodna segregacija pulske punoljetne populacije, koja nije zasmetala ni muškim ni ženskim konzumentima.

Garnizonci dubljeg džepa mogli su si priuštiti pravu tjelesnu zabavu i ugodu u nekoj od pregršt pulskih “kuća tolerancije”, kako su tada nazivali javne kuće (mada ni to nije primjereno ime, jer sve su kuće javne osim privatnih, a u ovom slučaju baš su privatne javne, odnosno bludilišta). U Puli su prije Velikoga rata postojala brojna (prema socijalnim skupinama) različito kategorizirana bludilišta (legalna, Austrija je prostituciju tretirala kao svako drugo poduzeće, i ilegalna, utaja državnih pristojbi i poreza), a usluge su se obavljale u više hotela (i Rivieri!) ili u iznajmljenim i lascivno preuređenim kućama (najviše u Kandlerovoj i Castropolinoj ulici te u blizini hotela). Farfaline, tako su Puljani tepali prostitutkama, imale su urednu tjednu radnu dozvolu, ako su radile legalno, na temelju tjednih specijalističkih liječničkih pregleda. Popularnost, strasnu zabavu, dobro poslovanje i visoku konjunkturu pulskih bordela (i legalnih i jeftinijih ilegalnih) pokazuje godišnja brojka od 600 do 800 oboljelih od sifilisa (bez ostalih spolnih nedaća) koji su završili na obradi u Mornaričkoj bolnici…

I tako su Puležani sa svojom mornaricom živjeli bezbrižno (u šetnji korzom i rivom), zajebantski (usputnim dobacivanjem), radosno (u kinima i bludilištima) i veselo (u kavanama i oštarijama) sve do konca lipnja 1914. Početkom srpnja iste godine kino Minerva ne prikazuje “tolerantne filmiće”, već ozbiljne dokumentarce “Sahrana nadvojvode prijestolonasljednika i grofice od Hohenberga” (u tri dijela: “Prijenos ljesova s pokojnicima iz Sarajeva na brod Viribus Unitis”, “Pokop u Trstu” i “Tužne svečanosti u Beču”) i “Sarajevska drama”, nagovještavajući neizvjesnu budućnost Dvojne Monarhije. Prvi svjetski rat službeno je počeo točno mjesec nakon mladobosnačke “Sarajevske drame” (u amaterskoj režiji) Gavrila Principa, kad su 28. srpnja 1914. zvona puljskih crkava označila objavu rata Austro-Ugarske Monarhije Kraljevini Srbiji. Nekoliko dana ranije, anticipirajući austrougarski ponos, izvršeno je djelomično novačenje muškoga stanovništva. Ni tijekom druge polovice 1914. Pula još uvijek nije značajnije slutila ni osjećala Veliki rat pred vlastitim vratima. Novine su slavodobitno pisale o pobjedničkome prodoru njemačke i austro-ugarske vojske na tek uspostavljenim dalekim bojištima, a samo su rijetko i povremeno stizale tužne vijesti o pogibiji ili ranjavanju pojedinih sugrađana, dok je za to vrijeme (do kraja kolovoza) Ratna mornarica užurbano polagala oko 1.500 razornih plutajućih mina uokolo luka zapadne obale Istre radi zaštite, jednako tako minama okružene glavne ratne luke Pula, brodogradilišta, pomorskoga i zrakoplovnoga arsenala. No, zaštitno pomorsko miniranje, kako se pretpostavljalo i kasnije ispostavilo, vrlo je rizično po vlastito brodovlje.

Najprije je 13. kolovoza putnički brod na redovitoj liniji Trst-Kotor-Trst Austrijskoga Lloyda, Baron Gautsch s 246 putnika (djeca do 10 godina starosti i vojni obveznici nisu bili u popisu putnika) i 64 člana posade naletio na morsku minu sedam nautičkih milja sjeverno-zapadno od Brijunskih otoka i potonuo. Spašeno je 148 putnika i 31 član posade. Računa se da je nestalo i smrtno stradalo oko 160 putnika (pronađeno je samo 67 tijela). Nedugo potom, 23. kolovoza, na vlastitu, austrijsku minu je naišla torpiljarka TB-26 (poginulo je 11 članova posade, a samo ih se sedmoro spasilo). Naravno, ta vijest nije objavljena u pulskim (ni austrijskim) novinama. Trgovački parobrod Josephine potonuo je iz istih razloga 17. studenoga, 10 nautičkih milja zapadno od Pule. Naposljetku, 20. prosinca pred pulskom je lukom zaplela u protupodmorničku mrežu francuska podmornica Q-87, a nakon izrona potopila su je dva ratna broda, razarač Magnet i torpiljarka TB-63T, iz luke (poginula su tri člana posade, dok ih je 23 spašeno i zarobljeno). Podmornica je kasnije popravljena i uključena u k.u.k. flotu, a zapovjednik podmornice u listopadu 1915. postao je poručnik bojnoga broda Georg Ludwig von Trapp (poznatiji po filmu “Moje pjesme, moji snovi”), čija je brojna obitelj neko vrijeme živjela u Puli.

Pucnjava topova i neprijatelj pred lukom, svim je Puljanima jasno (ili novohrvatski, transparentno) (o)značilo da se rat opasno približio gradu. Nakon objave rata Italije Austro-Ugarskoj, 23. svibnja 1915., uvedeno je ratno stanje u gradu (i policijski sat, sve aktivnosti prestaju u devet sati navečer), a već 10. lipnja suspendirana je općinska uprava. Sve ovlasti preuzeo je grof Rudolf von Schönfeldt, carsko-kraljevski tvrđavni nadglednik ili, kako su ga češće zvali – komesar. U Puli i oko nje našlo se oko 50.000 vojnika, većinom unovačenih vojnika s područja Istre, koji su poslije kratke vojničke obuke raspoređeni u vojne postrojbe na područje Srbije, Bukovine, Galicije, na Soču… U zaoštrenim ratnim uvjetima pooštrena je i radna stega.

Tad je, strahujući od izravna napada na grad, započeo prvi (od tri, često zaboravljen) egzodus Puljana. Odlučeno je ukloniti sve stanovništvo s područja grada i Puljštine koje nije potrebno ili sposobno za rad i rat (prije svega žene, starce i djecu). U kategoriju potrebnih građana spadali su civilne osobe zaposlene u vojnim zavodima, radnici za rasvjetu i vodovod, vatrogasci, osoblje bolnica, ljekarnici, osoblje pogrebnih poduzeća, poduzeća za prijevoz, dušobrižnici, liječnici, babice, inženjeri, strojari, trgovci, krčmari, mesari, pekari, kovači, limari, stolari, zidari, bačvari, sedlari, remenari, brijači, bolničari, tiskari, krojači, ostali obrtnici… i prostitutke “za opće dobro i moralnu podršku”. Svi su navedeni imali posebnu iskaznicu koja je služila kao propusnica i bon za svakodnevnu prehranu. Sveukupno je u Puli ostalo otprilike 12 tisuća civila. Najvećim je dijelom stanovništvo Pule i Puljštine evakuirano (svibnja i lipnja 1915.) u prihvatne (sabirne) logore Austrije, Mađarske, Moravske i Češke. Računa se da je s područja grada evakuirano preko 26 tisuća ljudi, od kojih se jedva polovica, krajem 1917. i 1918., vratila u grad.

Za vrijeme a napose potkraj Velikog rata Pulom vladaju glad, boleštine, štrajkovi, razbojstva, inflacija, socijalna i politička previranja, stalne uzbune (spomenimo samo, 41 zračni napad), opsadno stanje, opća apatija, ali ipak još uvijek i svemu usprkos, preostali malobrojni Puljani i vojnici bez obzira na nedostojne, ratne uvjete, zalaze u kavane i oštarije (na nužnu alkoholnu okrjepu), gledaju se filmovi (mahom žurnali i izvještaji s ratišta), zabavlja se na svakojake načine, uglavnom sjećajući se blistava, vesela grada kakav je bio prije i uoči Prvoga svjetskoga rata.

Završetak Velikog rata Puli je priskrbio samo kratkotrajan mir i ništa više, samo neophodan mir. Negdanja po svemu europska Pula za talijanske vladavine nazaduje u svakom, baš u svakom pogledu, slijedi fašizam, politička i etnička represija, drugi egzodus (odlaze hrvatski sugrađani), nestaje multikulturnosti, a potom i Drugi svjetski rat, Treći Reich, saveznička bespoštedna bombardiranja grada, Anglo-američka uprava, treći egzodus (grad napuštaju talijanski sugrađani), prazan grad, partizani, komunisti, Jugoslavija, socijalizam, obnova, neki sasvim drugi socijalistički ljudi, nova multikulturalnost…, ali biljeg austrijskog (austrougarskog) i vojnog grada (makar izvanjski, u arhitekturi i urbanitetu) trajno ostaje.

Od 9. prosinca 1856., kad je car Franjo Josip I. udario temelje budućega europskog grada na rimskim ruševinama (i kad je carski tri puta udario čekićem po kamenu) pa do 20. prosinca 1914., kad je pred pulskom lukom zaplela u protupodmorničku mrežu neprijateljska francuska podmornica naznačujući pravi početak Prvoga svjetskoga rata za Pulu, dakle punih 58 godina (i 11 dana) Pula je ustrajno, stalno i rapidno rasla, razvijala se u urbanu cjelinu, u prepoznatljiv, osebujan, kozmopolitski sebisvojstven mediteransko-srednjoeuropski grad, da bi upravo koncem 1914. dosegla vrhunac identiteta vlastite postojanosti, specifične, osobite samosvojnosti kao rijetko koji europski grad. Veliki je rat uništio grad, upropastio Pulu, ostali su obrisi i sjene. Kasniji svakovrsni i sveukupni identitet Pule, grada pametne (povijesno mudre) vremešnosti i uvijek neshvaćene mladosti, pečat je austrougarske prošlosti, povijesni biljeg patetika stalnih oscilacija urbana stvaranja i rastvaranja, gradnje i razgradnje svakojakih (i stvarnih i lažnih) urbaniteta, rijetkih međutaka gradskosti, puljskih sjena identiteta, gušta vlastita hlada.

U Puli, nježnom vojnom gradu ženskoga imena, gotovo sve je već postojalo, svega je bilo, sve se već zbilo, sve se dogodilo prije, prije nego smo znali…, isključivo i samo zahvaljujući Austro-Ugarskoj Monarhiji (i nešto malo povijesnoj slučajnosti).