BRUNO KRAGIĆ
Milivoj Solar (1936) jedan je od najistaknutijih hrvatskih proučavatelja književnosti uopće. Autor dvadesetak knjiga, među kojima se izdvajaju Pitanja poetike (1971), Ideja i priča (1974), Smrt Sancha Panze (1981), Filozofija književnosti (1985) Eseji o fragmentima (1985) i Teorija proze (1989), Solar zauzima posebno mjesto u hrvatskoj znanosti o književnosti svojom usmjerenošću na konceptualno utemeljenje proučavanja književnosti te na dijalog između znanosti o književnosti i filozofije.
Solar je svoju iznimnu poziciju potvrđivao vrhunskim analizama pojedinačnih djela (kao što su Ako jedne zimske noći neki putnik, Krik i bijes, Majstor i Margarita, Proces, Srce tame, Stranac, Zapisi Maltea Lauridsa Briggea), još i više svojim propredeutičkim prikazima povijesti i teorije književnosti (Suvremena svjetska književnost, Povijest svjetske književnosti, osobito gotovo kultna Teorija književnosti s dvadesetak izdanja) i preglednim raspravama o oblicima kao što su mit ili roman, često se prvi u nas sustavno okrećući problemima postmoderne, trivijalne (lake) književnosti, vica, trača, ukusa. Pitanje odnosa između načina spoznaje književnoga teksta i njegove spoznajne vrijednosti i kontinuirana težnja za iznalaženjem pragmatičnih terminoloških i koncepcijskih rješenja značajke su Solarova pisanja koje tako potvrđuje i njegovu izvornu poziciju dugogodišnjeg sveučilišnog profesora književnosti i jedne od ključnih figura studija komparativne književnosti u Zagrebu.
