Od ove godine krećemo i s novom Čitateljskom nagradom dr. Ivo Borovečki, koja nosi naziv po legendarnom pulskom rendgenologu, esperantistu, poliglotu, ali iznad svega istinski velikom pulskom čitatelju, posvećeniku knjigama, dr. Ivi Borovečkom.
Nagrada je namijenjena “naj” čitatelju, kojem će biti dodjeljena novčana nagrada u iznosu od 1.000,00 kn za kupovinu knjiga te posebno izrađena skulptura u obliku slova “Č”. Skulpturu je, prema ideji Mauricija Ferlina, u glini izradila Marina Orlić.
Dodjela će se održati 14. prosinca u 19.00 sati u Crvenom salonu Doma hrvatskih branitelja.
Ivo Borovečki (1924-2013), liječnik, radiolog, kliničar, partizan, esperantist, prevoditelj, intelektualac, poliglot, filantrop, knjigofil… Medicinski fakultet završio je u Zagrebu, gdje je i specijalizirao radiologiju. Kao liječnik radio je u Zagrebu (Zavod za rendgenologiju i radium terapiju, 1952-56), u državnoj bolnici za siromahe u Addis Ababi (1956-1960) i Alžiru (1965-66). U pulski Medicinski centar, Službu za radiologiju, dolazi krajem 1960, gdje je dočekao i mirovinu 1987. Delegat u Hrvatskom saboru (1963). Esperantist od 1940. Glavni lokalni organizator Svjetskog kongresa esperantista u Zagrebu 1953. Jedan od pokretača i urednika esperantske emisije na Radio Zagrebu (1953-1956). Predavač esperanta na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu (1953-1956). Urednik časopisa La Suda Stelo (1967-1968). Predsjednik Astronomskog društva Istra u Puli (1976-1981). Nekoliko godina delegat u "esperantskom parlamentu" Svjetskog esperantskog saveza. Aktivan u esperantskim društvima (Zagreb, Pula). Počasni član Hrvatskog saveza za esperanto. Jedan od najvećih i najboljih prevoditelja hrvatske književnosti na esperanto te povjesničar hrvatske esperantske literature. Od 1997. počasni član Svjetskog esperantskog saveza (UEA).
___________________________________________________________________
Miodrag KALČIĆ
LIJEČNIK KOJI JE VOLIO ČITATI
Čitateljska nagrada dr. Ivo Borovečki!? Čemu takva apstraktna, imaginarna nagrada, sama po sebi neodrediva, unaprijed sumnjivih kriterija, još sumnjivijih i spornijih od pojma i suvremena fenomena nagrade? Čemu još jedno sanjalačko priznanje u umnoženim (do beskraja) novoosnovanim nagradama, inflaciji lažnih uspjeha i zasluženih neuspjeha (isključivo u funkciji zavaravanja javnosti i potencijalnih poslodavca u opsežnim životopisima), čija brojnost, bez obzira na ozbiljnost i težinu (ili ironiju i cinizam) svake od njih, obezvređuje i dobitnika i dodjelitelja? Uostalom što uopće znači, koje elemente prepoznatljivosti sadrži i što sve podrazumijeva sintagma "čitalačka nagrada"? Previše pitanja, premalo odgovora, a nije filozofija.
Lijepa zamisao i pametna ideja Magdalene Vodopije, u spomen na našega nedavno preminula Puljanina, liječnika, esperantistu i poliglota, dr. Ivu Borovečkog, ima, s jedne strane, simboličko značenje za Pulu, gradu koji povijesno uživa zaboravljati svoje zaslužne žitelje, a s druge pak zbiljsko, jer da bi netko doista čitao, smisleno i suvislo, u punom smislu te nimalo bezazlene riječi može se odrediti jedino prema knjizi (nema spomena ni primisli na ostale medijske forme sa slovima za površno i letimično pregledavanje), u svakom slučaju, dobroj knjizi (subjektivno donekle, samo donekle spoznatljiv, a objektivno dozlaboga rastezljiv, maglovit i relativan pojam u svakom, sasvim sigurno, u svakome pogledu), a knjigu za zbiljsko čitanje nije dovoljno posuditi (u knjižnici ili od kolege, prijatelja, poznanika, premda je tada ipak najbolje posuditi i ne vratiti), treba je imati (na slavno Frommovo pitanje: Imati ili biti?, kada je o knjizi riječ, odgovor je: Imati!, ili još bolji: Imati i biti u knjizi!), platiti (ako drugačije nije moguće) i kupiti, najbolje i najjeftinije, što Puljani i Istrani već osamnaest godina znaju, na Sajmu knjige u Puli. Ljubitelji knjiga imaju knjige, zapravo posjeduju hrpe i gomile njima dobrih knjiga (onih drugih, kojih se uvijek zatekne, rješavaju se posuđivanjem, darivanjem), da bi im se u svakom trenutku vraćali.
Poznato je, kad već valja zaći u područje uopćenja i definicija, dobra knjiga je baština znanja i (pisane) umjetnosti (i svega što je civilizacijskom čovjeku dosegljivo u bilo kojem području njegove djelatnosti), ona je jedini i stalni bezvremeni posrednik među, i u, naraštajima. Koliko je god (opipljiva) knjiga javna, civilizacijska, kulturna i društvena potreba, toliko je i osobna, privatna, doslovce intimna težnja spoznaje, i posredne samospoznaje, svakog čitatelja željnog novih znanja i (književnoga) estetskog užitka. Ona (dobra knjiga) je naprosto vjerna spasiteljica misli od zaborava i najobilnijim je vrelom svog znanja (danas, u postmodernim, newageovskim i na svaki način produhovljenim vremenima, kad svatko može objaviti ukoričeni isprdak – naročito svakojakog pseudoznanja – ali pustimo ekološke teme zelenim ljudima) i napose književnog stvaralaštva. Knjige nisu samo roba (na kiosku uz papirnate maramice), dobre knjige su osobnost i prepoznatljivost, uz neophodan i samo jedan uvjet, ako su pročitane i usvojene, ako su dio našega postojanja i kritička misao nas samih. Konačno, razlika između dobre knjige i one koja to nije, iznimno je jednostavna (ili kako bi nam to vrli teoretičari simpatično obznanili, simplifikantna): zaboravljivim je knjigama (dakle, onima koje to nisu) mjesto, hajdemo biti pametni, u zaboravu, a dobrim u trajnom prisjećanju (makar za života).
Stalno, neprekidno čitati svoje (naravno, ne autorske), vlastite knjige (pa na netom pročitane, a ne na upravo kupljene, upisati svoje (prez)ime, jer tek tada postaju "moje") i u svakoj prilici kupiti nove kako se ne bi stiglo pročitati stare (lijepe li zablude: kad-tad će i one doći na red), vječiti je obred strastvenih čitača u borbi s nepobjedivim, zauvijek mladim neprijateljem – vremenom. Čitati ili pripremati se čitati prva je misao tih istih strastvenih čitača u svakom slobodnom trenutku, svakoj usputnoj asocijaciji koja se prokleto redovito povezuje s nekom knjigom, jer toliko je dobrih ili zamalo dobrih nepročitanih knjiga, a vrijeme (nitko, koliko je poznato, mu nije utekao) neumitno prkosi životu (zasad dostupni podaci iz zagrobnog života ne spominju tako bizarne i primitivne navade, kao što je to čitanje knjiga, vjerojatno zato što u tim višedimenzionalnim prostorima vječnosti svi sve znaju). Kako onda poput Borgesa uzgred natuknuti: "Neka se drugi hvastaju knjigama što su ih uspjeli napisati. Ja se dičim knjigama što sam ih uspio pročitati.", kad još toliko toga čeka doma na polici, u knjižnicama i knjižarama, na svemoćnom, bolno nepreglednom Amazonu, na Sajmu knjiga u Puli…
I lani, ako je sjećanje porazilo zaborav, kao i svih proteklih sajamskih godina (ovo nije fraza, ovo je gola istina), pogrbljen sporohodajući strastveni pulski čitač poduprt štapom (u sivom sakou) mogao se još zapaziti među policama, na pokojoj promociji, u kutu, šutljiv (sluh nagrižen devetim desetljećem), po običaju s nekoliko knjiga u boršici (vrećici, torbici) i otvorenom u ruci, nenametljivi dr. Ivo Borovečki (liječnik, radiolog) dobro je znao, vrijeme je isukalo mač konačnosti, njegovoj neutaživoj strasti bližila se tama. U tim poznim godinama (88) kada je mladost itekako prisutnija od tegobne vremešnosti, zasigurno je starčiću Ivu Borovečkom, prostrujao nezaboravni prizor studenta medicine: "Bilo je to u ljeto 1950, kada sam s poznatim hrvatskim esperantistima inž. Nadom Gropuzzo i Božidarom Vančikom stigao u Pariz na 35. Svjetski kongres esperantista, na kojem je bilo oko 2.300 delegata iz pedesetak zemalja. Za mene je to bio jedinstven doživljaj, jer sam se prvi put u životu našao na tako velikom i značajnom skupu esperantista, a osim toga zapala me čast da pozdravim kongres u ime Federacije esperantista (bivše) Jugoslavije. Nakon što sam ljeta 1951. bio izabran za predsjednika Federacije na nacionalnom kongresu esperantista u Ljubljani, počeo sam razmišljati o ideji da u jednoj od slijedećih godina organiziramo UK u Zagrebu…" Sjetio se inteligentni Ivo, nadareni samouki poliglot koji je poznavao tridesetak jezika a služio se aktivno s njih desetak (pored uobičajenih, i kineskim, amharskim…), u njemu prirodnom ambijentu, među knjigama, razmišljajući na esperantu (ili na nekom samo njemu poznatom jeziku), što bi još od ovdje svježe objavljenih hrvatskih knjiga valjalo prevesti kako bi se moglo slobodno ustvrditi "da prijevodi hrvatske književnosti na esperanto nimalo ne zaostaju za prijevodima na druge važne jezike. Također, činjenica je da u povijesti esperantske prevoditeljske književnosti, hrvatska književnost ima mjesto prikladno njezinoj važnosti. Esperantske knjige i književnost postale su odavno sastavnim dijelom svjetske književnosti. Iskoristimo sva suvremena tehnička sredstva ne bismo li popularizirali esperanto i njegovu književnost, jer i u današnjem informatičkom društvu knjiga ipak ostaje vjerni čovjekov prijatelj, iz koje će se i ubuduće crpiti duhovna hrana i ćutjeti ljepota." Tko zna što je sve proletjelo eruditskom glavom dok se zagledavao u pojedine naslove, čega se sve prisjetio, kojih knjiga se dosjetio iz svoje goleme kućne biblioteke (knjigama zakrčene sobe), što sve nije pročitao a mogao je…
Ove godine, na 19. Sajmu knjige u Istri, nećemo zateći u Domu hrvatskih branitelja zamišljenog, pogrbljenog starčića (siluetu sitnih koračaja) među policama, nećemo odgonetavati njegove misli i sjećanja, ali zato sjetit ćemo se mi, Puležani i Puljani (može i banalnije: mi sanjači knjiga), iz godine u godinu, na dr. Ivu Borovečkog, na zaljubljenika u knjige, na čovjeka čiji metabolizam ne bi funkcionirao (bez okolišanja, toliko dugo) bez knjiga. U spomen na njegovu pojavu s hrpicom knjiga u ruci (ili pod miškom) i rijetko zapisanu misao (Ivo je malo pisao kako si ne bi uskratio čitanje), u nevjernom svijetu, da dobra "knjiga ipak ostaje vjerni čovjekov prijatelj, iz koje će se i ubuduće crpiti duhovna hrana i ćutjeti ljepota", nastala je imaginarna, apstraktna nagrada njegova imena.
Čitateljska nagrada dr. Ivo Borovečki, nema smisla ni vrijednosti, ona je bez težine i ozbiljnosti, nikoga ne obvezuje, nema, niti će ikada imati, dosljednih, striktnih kriterija, odgovornih povjerenstava, stručnih parametara pokazatelja čitanosti i inih znanstvenih izvrsnosti (najnovijih bedastoća i gluposti, kad u nas, i ne samo u nas, gotovo sve postaje znanost, od happeninga od shoppinga, od nanošenja očnih sjenila do piturivanja uličnih zebri…, sve se znanstveno vrednuje, ocjenjuje, boduje); ona, nagrada kao takva, usko je lokalna, po svemu provincijska dosjetka (ni natruhe zagrebačke grandezze), puležanska nepodopština, pulski darak svojim, jednako takvim, strastvenim čitačima dobrih knjiga (postoji, dakle, mali, sitan uvjetić: čitači moraju biti Puljani ili Puležani), koji će jedino, iz godine u godinu, imati koristi, naime dobitnik Čitateljske nagrade dr. Ivo Borovečki dobit će, kako već kod svake inflacijske nagrade pristoji, pored diplome s fjokićem (mašnicom) i dirljive skulpture koju je oblikovao Mauricio Ferlin, a izradila autorica Kiklopa Marina Orlić, i namjenski iznos (ove godine skromnih 1000 kuna), svoticu koju može špendati (potrošiti) isključivo za kupnju knjiga na Pulskom sajmu (što bi ionako učinio iz svoga džepa). I to je sve, ostalo je nejasno ili teorijski (znanstveno) rečeno, netransparentno.
