Autori 2014

Marta Andrić (Đakovo, 1977.) Diplomirala je povijest, etnologiju i turkologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2004. zaposlena je na Katedri za turkologiju, Odsjek za hungarologiju, turkologiju i judaistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Godine 2011. doktorirala je s disertacijom pod naslovom Rukopisna ostavština na turskom jeziku svećenika Gjure Adama Büttnera. Bavi se i književnim prevođenjem: prevela je dva romana Orhana Pamuka (Tiha kuća, 2008. i Snijeg, 2006.), sudjelovala u prijevodu Pamukova romana Zovem se Crvena (s E. Čauševićem, 2004.) i uredila prijevod Pet gradova (Ahmet Hamdi Tanpınar, Antibarbarus & Sa(n)jam knjige u Istri, Zagreb-Pula, 2012.).

Tatjana Aparac Jelušić (Osijek, 1948). Profesorica na Odjelu za informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru. Prije toga predavala na Sveučilištima u Zagrebu i Osijeku. Proučava probleme organizacije nacionalnih i visokoškolskih knjižnica, sustav izobrazbe bibliotekarskih kadrova te teoriju bibliotekarstva. Osim knjige Teorijske osnove knjižnične znanosti (1993), objavila više od 100 stručnih i znanstvenih radova, uredila brojne knjige te izlagala na domaćim i međunarodnim skupovima. Članica domaćih i inozemnih profesionalnih udruga. Dobitnica najvišeg strukovnog priznanja u hrvatskom bibliotekarstvu – Kukuljevićeve povelje (1998) te ugledne međunarodne nagrade – Thompson/ISI za iznimnog nastavnika informacijske znanosti (2006).

Max Aufischer (Graz, 1953.) studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču i radio je kao učitelj umjetnosti u Grazu. Voditelj je udruge Kulturvermittlung Steiermark, Cultural City Network Graz i International Writer’s House Graz. Imao je individualne i grupe izložbe i projekte u javnom prostoru diljem Europe, objavio niz knjiga i dobio nekoliko fotografskih nagrada. 2005. godine dobio je nagradu City of Graz-Human Rights Award.

Damir Avdić (Tuzla, 1964.) poznat i kao Graha, Diplomatz ili Bosanski psiho, underground je glazbenik i umjetnik. Dugi niz godina svirao je u hardcore-punk bendu “Rupa u zidu”, a sada nastupa samostalno (električna gitara i glas). Godine 2004. izdao je album …od trnja i žaoka za etiketu Slušaj najglasnije! iz Zagreba sa 12 pjesama od kojih su neke: Brate, Diplomac, Lucifer, Abdulah... 2008. godine izdaje album Mrtvi Su Mrtvi za etiketu Moonlee Records. Avdić je još i autor romana „Na krvi ćuprija“, koji je tematski povezan s glazbenim izdanjem i bavi se „urbanim frustracijama“ prosječnog BiH mladića.

Ivan Babić rođen je 1961. u Imotskom. Diplomirao je književnost i rusistiku te bibliotekarstvo u Zagrebu. Započevši karijeru kao stručni prevoditelj, ostvario je potom niz zapaženih književnih prijevoda s ruskog. Kao knjižničar u sustavu Knjižnica grada Zagreba kreira i vodi književne programe.

Živa Benčić (Ljubljana, 1948.) Školovala se u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i XV. (matematičku) gimnaziju. Diplomirala je 1972. studij ruskoga jezika i književnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je na istome fakultetu 1980. s radom “Problem ruskog književnog baroka u suvremenoj znanosti o književnosti”, a 1983. obranila je doktorsku disertaciju pod naslovom “Ruski književni barok, pojavni oblici i funkcije”. Od 1972. radi na Katedri za rusku književnost u Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, od 1997. u znanstveno-nastavnom zvanju redovite profesorice. 15. svibnja 2001. izabrana je u trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitoga profesora. Objavila je dvije autorske knjige: Barok i avangarda , Zagreb: ZZK, 1991. Lica Mnemozine. Ogledi o pamćenju , Zagreb: Ljevak, 2006. te nekoliko desetaka izvornih znanstvenih radova, ponajprije o ruskoj književnosti, u uglednim domaćim i inozemnim znanstvenim publikacijama.

Ivana  Bodrožić (Vukovar, 1982.) Opću gimnaziju pohađala je u Zagrebu, a magistrirala na studiju filozofije i kroatistike Sveučilišta u Zagrebu. Zbirka poezije Prvi korak u tamu objavljena je 2005. godine Pjesme su joj prevođene na razne europske jezike. Roman Hotel Zagorje nagrađen je nagradama: Josip i Ivan Kozarac (Povelja uspješnosti); Kočićevo pero, Banjaluka – Beograd i Kiklop – za najbolje prozno djelo u 2010. godini. Dobitnica je Večernjakove nagrade Ranko Marinković (2. mjesto) za najbolju kratku priču u 2011. godini, a 2012. godine objavljuje zbirku pjesama Prijelaz za divlje životinje. Godine 2014. objavila je zbirku kratkih priča 100% pamuk.

Tomislav Brlek rođen je 1971. u Zagrebu, gdje je studirao anglistiku i romanistiku te doktorirao tezom o Eliotu. Sveučilišni je profesor književnosti, prevoditelj, autor niza studija o teorijskim i kulturnim kontekstima književnih svjetova. U njegovim Lekcijama: Studijama o modernoj književnosti riječ je o djelima „koja pripadaju različitim kulturnim tradicijama, povijesnim razdobljima i diskurzivnim žanrovima, a koja se kritički tumače unutar perspektive modernosti shvaćene kao poetičke, a ne periodizacijske odrednice, u nastojanju da se opiše dvosmjerna interpretativna putanja koja nastaje povratnom spregom teorijskih uvida i prakse čitanja“.

(Fotografija © Adrijana Vidić)    

Nina Bunjevac rođena je u Torontu, u srpskoj obitelji, koja je već generacijama živjela u Kanadi. Imala je dvije godine kada je s majkom došla u Jugoslaviju. Otac je ostao u Kanadi. Odrastala je u Zemunu, Nišu i po srbijanskoj provinciji, a onda se, malo pred raspad države, vratila u Toronto. Vizualna je umjetnica, slikarica i skulptorica, koja je iz klasičnih i postobjektnih likovnih praksi zašla u medij stripa. Njezini radovi nalaze se i u danas već kanonskome izdanju zagrebačke Fibre Ženski strip na Balkanu. Više o njezinom radu na: http://ninabunjevac.com/

Philippe Claudel (Dombasle-sur-Meurthe, Meurthe-et-Moselle, 1962.) francuski je književnik, režiser i scenarist. Dosad je režirao dva filma te napisao nekoliko knjiga, od kojih su najpoznatije: Les âmes grises (2003.) za koju je primio dvije nagrade: francusku nagradu Prix Renaudot i švedsku nagradu Martin Beck Award; slijede knjige La petite fille de Monsieur Linh (2005.) i Brodeckov izvještaj (2007.) za koju je nagrađen dvjema nagradama. Radi kao sveučilišni profesor književnosti na Sveučilištu u Nancyju, uspješan je filmski redatelj i jedan od najpoznatijih suvremenih francuskih književnika čije su knjige prevedene na tridesetak svjetskih jezika.

Mauro Covacich (Trst, 1965.) živi i radi u Pordenoneu. Kao novinar i reporter surađuje s uglednim dnevnim listovima i tjednicima “Corriere della Sera”, “Panorama”, “Diario della Settimana” i “Il Gazzettino”. Objavio je nekoliko romana i knjiga kratkih priča: Priča o luđacima i normalnima (Storia di pazzi e di normali, 1993), Zamah oštrice (Colpo di lama, 1995), Autobusna mučnina (Mal d autobus, 1997), Anomalije (Anomalie, 1998) i Ljubav protiv (L amore contro, 2001). Istinite priče, prethodno objavljivane u dnevnim listovima, objavio je u knjizi Poetika Unabombera (La poetica dell Unabomber, 1999).

Nadežda Čačinovič rođena je 1947. u Budimpešti. Studirala je filozofiju, književnost, povijest umjetnosti i lingvistiku u Ljubljani, Bonnu i Frankfurtu. Doktorirala je filozofiju u Zagrebu, gdje je sveučilišna profesorica. Bavi se estetikom, filozofijom roda, filozofijom jezika i filozofijom kulture, o čemu i predaje na ženskim studijima, pri Centru za ženske studije, u pokretanju kojega je i sudjelovala. Kulturna je promotorica i društvena aktivistica.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)

(5.travnja 1932, Zagreb)

Nagrađivani književnik, prevoditelj, urednik, dramaturg i umjetnički savjetnik na filmu. Ćosićeva djela predstavljaju svijet refleksija, poigravanja, ali i ironijskog odmaka od političke i građanske zbilje jugoslavenskog i europskog prostora koju je obilježilo niz prevrata, čime zaslužuje status protudržavnog elementa već 1973. godine jednim od svojih najpoznatijih djela Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji. Njegov ples između obiteljskog, građanskog, jugoslavenskog i europskog kozmosa u kojem zauzima više ličnosti – dječaka koji je svjedok raspada jednog sustava, Krležinog ili Musilovog sugovornika, suputnika – alter-ega, odvija se unutar krajnjih točaka – homo ludensa i homo philosophicusa koje se nerijetko isprepliću. 

Bruno Dobrić (Pula, 1957.) magistrirao je informacijske znanosti – smjer bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1985. zaposlen je u Sveučilišnoj knjižnici u Puli kao diplomirani knjižničar, a 1999. stekao je i zvanje višeg knjižničara. Autor je knjige Kultura čitanja i nacionalni pokreti (Pula, 2003.), brojnih stručnih i znanstvenih radova u zbornicima i monografijama te hrvatskim i inozemnim časopisima. Bio je član uredništava pulskih časopisa Nova Istra (1996. - 1998.) i časopisa Istarskog povijesnog društva Histria. U dva mandata bio je predsjednik Društva bibliotekara Istre.

Darko Dukovski rođen je 1960. u Puli. Studirao je povijest i filozofiju u Zagrebu, gdje je magistrirao, baveći se Nacionalnim blokom u Istri 1920.–1921. godine, a potom i doktorirao tezom Fašistički pokret u Istri 1919.–1929. Profesor je povijesti na Sveučilištu u Rijeci. Premda je područje njegova rada široko i odnosi se na suvremene europske, svjetske, hrvatske i vojne povijesne studije, predani je istraživač istarskog nasljeđa (Istra: kratka povijest dugoga trajanja: od prvih naseobina do danas), napose Pule (Povijest Pule: deterministički kaos i jahači apokalipse). 

Maurus Federspiel (1974.) studirao je u SAD-u, radio među ostalim kao pomoćnik na gradilištu, zaposlenik u banci, konobar, osobni tajnik i noćni portir, a u odlučujućim trenutcima uvijek je imao sreće. Trenutno živi u Zürichu i ima sina. Uskoro izlazi njwgova knjiga Stvaralački pogled, rasprava o pitanjima s područja likovnih umjetnosti.  

Mauricio Ferlin rođen je 1971. u Puli. Diplomirao je dizajn na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Živi u Puli, gdje djeluje kao dizajner, scenograf, art direktor, autor i producent videospotova, redatelj i umjetnički suradnik projekata kojima se tradicija i ambijentalnost istarskoga kompleksa sažimaju u vizualni identitet. I kada kao autor izlazi iz tog (tematskog) prostora, inzistira na ukorijenjenosti. Potpisuje naziv Sa(n)jam knjige u Istri te dizajn svih izvedbenih oblika tog festivala.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)   

Goran Filipi (Zadar, 1954.) diplomirao je talijanski jezik i književnost te engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru. Kako je odrastao i školovao se u Izoli, od djetinjstva je aktivan trojezični govornik (hrvatski, slovenski, talijanski). Magistrirao je u Interuniverzitetskom centru za poslijediplomske studije u Dubrovniku te doktorirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na Katedri za talijanski jezik Filozofskoga fakulteta u Puli radi od 1985. (kao redovni profesor od 1998., u trajnom zvanju od 2005.), a na Fakultetu je obavljao različite dužnosti organizacijskoga i znanstvenoga tipa, pa tako u dva mandata i dužnost dekana. U znanstvenoistraživačkom radu bavio se ponajprije proučavanjem romanskih idioma na tlu Hrvatske (posebno Istre: istromletački, istroromanski, istrorumunjski) te romansko-slavenskim jezičnim dodirima i prožimanjima (posebno u Dalmaciji i Istri). Nakon obrane doktorske disertacije objavio je 15 knjiga. 

Predrag Finci (Sarajevo, 1946.) filozof, pisac i esejist. Filozofiju je studirao u Sarajevu, Parizu i Freiburgu. Bio je Dekan OOUR-a Filozofija Filozofskog fakulteta u Sarajevu 1985/1986. i 1986/1987. i profesor estetike do 1993. kada, za vrijeme rata u BiH, seli u London gdje radi kao slobodni pisac i gostujući istraživač na UCL-u (University College London) do odlaska u mirovinu 2011. Član je Exile Writers Ink (London), Društva pisaca BiH i član-osnivač P.E.N.-a BiH. Dobitnik je Nagrade izdavača Svjetlost za zbirku eseja Govori prepiski 1980. i Nagrade izdavača Veselin Masleša za esej, 1986. Dobio je i Nagradu za znanost na 23. Međunarodnom sajmu knjige u Sarajevu za knjigu Imaginacija u izdanju Antibarbarusa. Živi u Londonu.

Aleksa Gajić (Beograd, 1974.), jedan je od predvodnika mlađe generacije srpskih strip autora i jedan od onih koji su trasirali put ka francuskom tržištu desetinama domaćih strip crtača. Završio je Akademiju primjenjenih umjetnosti. Bavio se svim vidovima vizualnih umjetnosti (strip, ilustracija, video, reklame, slikarstvo, multimedija). Autor je više grupnih i samostalnih izložbi. Dobitnik je nagrade Grand Prix Međunarodnog salona stripa u Beogradu, za strip-objekt Premotavanje, 2012. Surađivao je s brojnim magazinima i časopisima. Dugogodišnji je ilustrator časopisa Politikin zabavnik. Više o njegovom radu na: http://aleksagajic.blogspot.com/

Jasenka Gudelj ( Zagreb, 1975.) diplomirala je i magistrirala povijest umjetnosti i talijanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 2008. godine doktorirala je na School for Advanced Studies Venice (Ca’ Foscari-IUAV), Italija, disertacijom Le antichità di Pola nel Quattro- e Cinquecento (mentori prof. Howard Burns i prof. Nada Grujić), te joj je na temelju međunarodnih pozitivnih ocjena njezina rada dodijeljena titula Doctor Europaeus. Kao dobitnik stipendije vlade SAD-a unutar programa JFDP ljetni semestar 2009. godine provela je na University of Pittsburgh, SAD. Stručno se usavršavala na Università Ca’ Foscari u Veneciji, Università di Pavia, Venice International University te pri Centro Studi Andrea Palladio u Vicenzi i Warburg Institute u Londonu. Od 2000. godine zaposlena je kao znanstveni novak na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a u siječnju 2010. izabrana je u zvanje docenta.

Jasna Horvat (Osijek, 1966.) književnica i znanstvenica. Diplomirala je, magistrirala i doktorirala na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Od početka znanstvene djelatnosti, njezin cjelokupni rad usmjeren je na izučavanje i istraživanje specifičnih problema vezanih uz mjerne instrumente, poboljšavanje njihove kvalitete, suvremene metode prikupljanje podataka te primjenu suvremenih statističkih metoda u analizi ekonomskih pojava i u analizama primijenjenih istraživanja. Od 2002. godine počinje objavljivati književna djela, a od 2005. godine znanstvenu radoznalost proširuje objavljivanjem studija iz područja humanističkih znanosti i teorije kulture.

Emir Imamović (Pirke) rođen je 1973. u Tuzli. Živio je u Sarajevu i radio za novine, a za sebe kaže da sada „stanuje u Šibeniku“, gdje vodi Festival alternative i ljevice Šibenik (FALIŠ). U njegovim romanima (Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince, Tajna Doline piramida, Treće poluvrijeme,Vršenje dužnosti,Terorist) dolazi do izražaja „sinteza novinarskih i spisateljskih vještina, psiholoških, socioloških i činjeničnih uvida“. Suradnik je i moderator programa na Sa(n)jam knjige u Istri.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)  

Željko Ivanković (Vareš, 1954.) pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, radiodramski pisac, književni kritičar, prevoditelj, publicist i novinar. Od 1974. godine živi i radi u Sarajevu. Uređivao je različite periodične publikacije, među ostalima i: Lica, Život, Dalje, Obzor, Slovo, BiH Kult, Novi Izraz, Revija slobodne misli 99. Uredio je i za tisak priredio cijeli niz djela iz svjetske, hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti, djela iz dječje književnosti, lektirska izdanja, te historiografska i publicistička djela. Dobitnik je vise književnih nagrada za poeziju, esej i radiodramu. Pojedini eseji, proza i poezija, kao i publicistički prilozi, prevedeni su mu na niz jezika.

Robert J. Donia, prof. dr. na Univerzitetu u Michiganu . U Bosni i Hercegovini je poznat po knjigama objavljenim na bosanskom jeziku. Knjigu o muslimanima za vrijeme austrougarske u BiH objavio je 2000. godine, koja nosi naslov “Islam pod dvoglavim orlom: Muslimani BiH 1878. – 1914.”, a šest godina kasnije objavio je knjigu “Sarajevo: Biografija grada”. U knjizi “Bosna i Hercegovina: Tradicija koju su izdali”, bavi se historijom BiH te razmatra izdaju bosanskohercegovačke tradicije koja se dogodila s agresijom na BiH.

Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.) književnik je i novinar koji živi na selu nedaleko od Zagreba. Prvi novinski tekst objavio je 1983., a prvu pjesničku zbirku Opservatorija Varšava 1988. Kritičari smatraju da njegovom zbirkom priča Sarajevski Marlboro iz 1994. počinje trend tzv. stvarnosne proze. Zatim objavljuje još nekoliko zbirki priča (Mama Leone, Inšallah Madona, Inšallah) te desetak romana, među kojima su Dvori od oraha i Ruta Tannenbaum. Poljski prijevod njegova romana Srda pjeva, u sumrak, na Duhove dobio je 2012. u Wroclawu književnu nagradu Angelus za najbolju knjigu Srednje Europe. Djela su mu prevedena na više od dvadeset jezika.

Almin Kaplan je iz stolačkoga kraja u Hercegovini. Piše poeziju i prozu. Urednik je portala za književnost i kulturu Strane. Objavio je dvije zbirke pjesama, Ospice – „roman sastavljen od priča koje su napisane kao pjesme“ i roman Trganje. Kaže da „pišemo o onome o čemu imamo potrebu da pišemo – u suprotnom smo lažni. Književnost koja nastaje iz potrebe je jedina književnost... Ne zanima me književnost koja se zasniva na iznenađenjima i koja šokira, volim i čitam suptilne pripovjedače koji umiju da na pet strana opisuju kako se otapa snijeg i kako sa strehe padaju kapljice. Volim pametne knjige u kojima se ništane dešava, a koje se opet prelijevaju od života“.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)

(25. siječnja 1953., Tomislavgrad)

Nagrađivani bosanski književnik, dramatičar, esejist i romanopisac. Dugi niz godina sudjelovao je u uređivanju sarajevske revije za kulturna pitanja Odjek te radio kao profesor dramaturgije i povijesti drame i kazališta na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Bio je predsjednik, selektor, član žirija najuglednijih jugoslavenskih teatarskih festivala. Kroz pisanje u potrazi za sugovornikom Karahasan prekoračuje vremenske i prostorne širine kako bi započeo raspravu o suvremenosti. Njegov svijet sadržan je u jeziku, jeziku kao čuvaru sjećanja i ideja, kao „magacinu vremena“.U tom duhu i nastaje njegova trilogija o perzijskom astronomu, matematičaru i pjesniku Omaru Hajjamu pod nazivom Što pepeo priča. Ipak, sidrište njegove plovidbe kroz vrijeme jest sam njen početak – njegov „tamni vilajet“. 

Igor Kordej (Zagreb, 1957.) od kraja sedamdesetih, kao član slavnog Novog Kvadrata, objavljuje stripove i ilustracije u domaćim magazinima i časopisima (Polet, Stripoteka, Spunk i ostali), ali i u frankofonim i skandinavskim zemljama, Španjolskoj, Engleskoj, Njemačkoj, SAD i zemljama Latinske Amerike. Krajem osamdesetih počinje uglavnom raditi za strane izdavače, pa tako crta Tarzana (između ostalog i prema scenarijima Darka Macana i Nevena Antičevića) i Star Trek: The Next Generation, a za Marvel je radio na cijelom nizu junaka i serijala, počevši od Black Widow, preko Cablea i Soldiera X, pa sve do X-Treme X-Men i New X-Men. Dobitnik je brojnih nagrada za ilustraciju i strip u zemlji i inozemstvu. Objavljivan je na desetak svjetskih jezika. Godine 2006., temeljem strip-serijala SMOKE, nominiran je za dvije prestižne nagrade za najboljeg strip-crtača: nagradu Eisner (SAD) i nagradu Kurtzman (Kanada). Živio je u Francuskoj, Danskoj i Kanadi, a odnedavno (ponovno) živi i radi u Zagrebu.

Asmir Kujović (Novi Pazar, 1973.) diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za književnosti naroda BiH. Objavio je zbirke pjesama Vojni sanovnik i Zagrobni život te roman Ko je zgazio gospođu Mjesec, za koji je nagrađen Godišnjom nagradom Društva pisaca Bosne i Hercegovine za najbolju knjigu objavljenu u 2002. godini. Objavljivao je i eseje, putopise, književnu, kazališnu i filmsku kritiku. Pjesničkim, proznim i esejističkim tekstovima zastupljen je u brojnim antologijama, pregledima i panoramama savremene bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti. Pojedini tekstovi su mu prevođeni na engleski, njemački, francuski, turski, flamanski, makedonski i slovenski jezik.

Branko Kukić rođen je 1950. u Jelen Dolu u Srbiji. Pisac je i urednik književnog časopisa Gradac, koji od 1974. izlazi u Čačku, u tematskim brojevima posvećenim biografskim i kulturnim fenomenima. Autor je zbirki poezije Onaj, Prazno, Stiks i Idi, knjiga studija o slikarstvu Put u Zamak, Slikarstvo i Kraljevstvo i Simbolično u srpskom slikarstvu XIX i XX veka te knjige eseja Iza. Za Gradac je priredio temate Mediala, Ljuba Popović, Dado Đurić, Baltus, Radomir Reljić, Jean Genet, Beckett, Celine i Vasko Popa. U nakladničkom nizu beogradskog Službenog glasnika pokrenuo je i vodi nekoliko edicija. Tjednik Vreme proglasio ga je osobom godine u Srbiji (2013).

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)   

(18. travnja 1943., Zagreb) Nagrađivani prozaik, esejist, urednik, novinar. Bio je među osnivačima bosanskohercegovačkoga centra međunarodnoga PEN kluba u jesen 1992. u opsjednutom Sarajevu. Od tada je naizmjence preuzimao uloge osnivača (Dani, Forum Bosnae), urednika (Erasmus, Tjednik) i novinara (Feral Tribune) u značajnim časopisima koji su bili aktivni 90-ih godina. Na svim područjima na kojima je djelovao, od uredništva do spisateljstva, istražuje kulturnopovijesne i književne sfere bosanskohercegovačkog naslijeđa te otvara put novom stvaralaštvu – bilo vlastitom interpretacijom, bilo otkrivanjem novih imena bosanskohercegovačke književnosti. U tom je duhu objavljena knjiga o kulturnoj povijesti BiH Unutarnja zemlja, prevedena na engleski, njemački, mađarski i češki jezik, ali i biblioteke Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine i Ex Ponto.

Darko Macan (Zagreb, 1966.) pisac, urednik i autor stripova. Za priče Mihovil Škotska Snježnica te Pročitaj i daj dalje, kao i za kratki roman Koža boje masline, nagrađen je nagradom SFERA. S Tatjanom Jambrišak uredio je devet zbirki hrvatske znanstvene fantastike te, samostalno, oko tucet drugih knjiga te antologije stripova i fantastičnih priča u ediciji "XXI. stoljeće". Objavio je pet romana za djecu i mlade. Stripom se usporedo bavi od 1988. Autor je ili suautor tridesetak albuma. Dobitnik je dviju nagrada vinkovačkog Salona za scenarij i dvaput je bio nominiran za međunarodnu nagradu Eisner za svoj rad na stripu. Od 2003. uređuje i vodi kvartalni časopis Q STRIP. Dodatne informacije i najfriškije vijesti možete pronaći i na Macanovom webu.

Claudio Magris živi na zapadnom istarskom rubu, u Trstu, gdje je i rođen i odakle se razlila imaginacijska delta njegova pripovijedanja, proistekla iz kulturnoga dunavskoga mita što je taj svijet na morskoj obali uvezao s bečkim središtem Mitteleurope, koja se barem fikcionalno ne da pospremiti u muzej. Po struci germanist, predavao je književnost na sveučilišnim studijima u Torinu i Trstu, ali je trajno težio proširenju seminara – kao kolumnist Corriere della Sera, putnik kroz krhotine pročitanog – sve do kratkotrajne zastupničke epizode u talijanskom parlamentu. „Magris je poeta doctus u čijim se tekstovima nostalgični i autobiografski pasaži miješaju s eruditskim referencama i moralnim dvojbama. Takve su, pored znamenitog Dunava, i knjige Nagađanja o sablji, Ono drugo more i Mikrokozmi. Sve su tiskane na hrvatskom jeziku –  kako se i navode, kronološkim slijedom – u prijevodu Ljiljane Avirović. Osim toga, u Zagrebu je publicirana drama Stadelmann i monografija o Trstu koju, uz Magrisa, potpisuje njegov kolega Angelo Ara.“ (Z. Zima). Uslijedile su potom i knjige Obustaviti postupak, Al' povijesti nije kraj te I tajno i javno, pa za Magrisa treba konstatirati da je ne samo u Puli, gdje je na Sa(n)jam knjige u Istri nastupao pet puta, već i u hrvatskoj javnosti – domaći pisac. A zašto je tome tako, postane jasno kada govori o domovini: „Domovina nije poduzeće. Baš kao s obitelji, domovinom se mora upravljati pažljivo i na dobro svih, ali njezin smisao i razlozi nisu isti kao oni kojima se upravlja poduzećem. Reći 'Poduzeće Italija' jednako je kao da kažemo da je ljubav splet gimnastičkih vježbi“; ili o Europi– „Mislim da budućnost Europe ovisi o postojanju ili nepostojanju sposobnosti da i sama postane istinska i prava Država – decentralizirana, federalna, ali uistinu Država, Država koja ima svoju vladu i parlament sposoban objavljivati zakone obvezne za sve. Danas problemi nisu više nacionalni, već europski“.  

(Fotografija © Sa(n)jam knjige u Istri)

Zvonko Maković rođen je u Osijeku 1947. Diplomirao je književnost i povijest umjetnosti, koju je i doktorirao u Zagrebu. Sveučilišni je profesor moderne umjetnosti, povjesničar umjetnosti, pjesnik i esejist. Začetnik je i voditelj mnogih studijskih i retrospektivnih izložbi, te nacionalni izbornik na Venecijanskom bijenalu (2001). „U pjesmama to uvijek izgleda drugačije. / Kada čitam rečenice koje drugi pišu, / sve mi se čini jasnim i laganim.“, kaže u pjesmi Poslije. Objavio je nekoliko knjiga eseja, kolumni i feljtona te desetak monografija posvećenih suvremenim umjetnicima.

IGOR MANDIĆ (Šibenik, 1939.) – pisac, novinar, kolumnist, esejist i feljtonist, književni i glazbeni kritičar, polemičar. Diplomirao je komparativnu književnost na Filozofskom fakuletu u Zagebu. Bio je suradnik brojnih radijskih i televizijskih postaja, te dugogodišnji novinar, urednik i recenzent u Vjesniku. Autor britka jezika, majstor seciranja društvenih pojava i zbiljnosti (od pornografije i vina do autobiografskih zapisa i političkih analiza). Dobitnik nagrade za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva 2006. godine, kada je dobio i Kiklopa za najbolju publicističku knjigu, autobiografiju Sebi od kožu.

Suzana Marjanić radi u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, gdje ostvaruje interese za mitske teme u usmenoj književnosti, kulturnu animalistiku, ekofeminizam te antropologiju kazališta/performansa. Suradnica je Trećeg programa Hrvatskog radija i Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža". Godine 2005. u Nakladi MD (urednik: Miroslav Mićanović) objavila je knjigu Glasovi Davnih dana: transgresije svjetova u Krležinim zapisima 1914–1921/22. S kolegicom Antonijom Zaradijom Kiš uredila je zbornik radova Kulturni bestijarij, s Marijanom Hameršak Folklorističku čitanku i s Ines Pricom Mitski zbornik.

Dragan Markovina rođen je u Mostaru, i skoro je nevjerojatno što je sve stigao u svoje trideset četiri godine. Bilo mu je jedanaest kada je započeo rat u njegovom gradu, dvanaest kada su im HVO-ovi bojovnici provalili u stan, iz kojeg neće izaći sve dok ih, godinama nakon rata, ne deložira regulativa međunarodne zajednice. Nakon toga Dragan živi kao izbjeglica u očevu prazavičaju, u malom priručnom raju otoka Korčule, početkom dvijetisućitih studira povijest u Zagrebu, potom magistrira, doktorira i radi na Filozofskom fakultetu u Splitu. Otamo je izbačen – proceduralno rečeno: nije mu produžen ugovor – zbog političke nepodobnosti i antifašizma. Potom se silom egzistencije i znanstvene znatiželje seli u Zagreb. Objavio je tri knjige, od kojih su dvije protresle čitateljsku zajednicu. U prvoj, Između crvenog i crnog, bavi se (ne)kulturom sjećanja na primjerima Mostara i Splita, a u drugoj, "Povijest poraženih" ispisuje svojevrsnu historiografsku kroniku novih hrvatskih autsajdera. Jedan je od četvero prvih dobitnika Nagrade Mirko Kovač.

Tonko Maroević rođen je u Splitu 1941. Povjesničar je umjetnosti i književnik. U Zagrebu je doktorirao tezom Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne. Akademik je u književnom razredu HAZU. Istražuje suvremenu hrvatsku umjetnost, objavljuje likovne kritike i rasprave u periodicima, predgovore u katalozima i mapama grafika te monografije (Nives Kavurić-Kurtović, Zlatko Kauzlarić Atač, Vojin Bakić). Prevodi s nekoliko jezika (G. Cavalcanti, Dante, F. Petrarca, G. Papini, F. García Lorca, J. L. Borges, R. Queneau). Kao književni stručnjak sustavno prati suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavi se i starijom hrvatskom književnošću te talijanistikom.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)   

NATAŠA MEDVED (Rijeka, 1976.) - izvršna direktorica Centra za ženske studije u Zagrebu i prevoditeljica s njemačkog i francuskog jezika. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i članica je Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Bila je urednica u izdavačkoj kući Edicije Božičević. Živi u Zagrebu. Selektorica je programa À propos na 23. Sajmu.

Alen Mešković (Derventa, 1977.) od 1992. do 1994. živio je u Hrvatskoj kao izbjeglica. U Danskoj objavljuje zbirku pjesama Prvi povratak (2009.) i roman Ukulele jam (2011.) za koji između ostalog dobiva trogodišnju stipendiju Državnog fonda za umjetnost. Ukulele jam preveden je na hrvatski i njemački jezik, a u pripremi su prijevodi na engleski, mađarski i slovenski. Živi u Kopenhagenu. Piše i prevodi.

Valter Milovan (Pula, 1975.) diplomirao je talijanski jezik i književnost na Pedagoškom (kasnije Filozofskom) fakultetu u Puli s temom "Lingvistički atlas Istre i Kvarnera – govor mjesta Golaš / Moncalvo", a doktorirao 2009. s temom "Život i smrt (u) Piera Paola Pasolinija", pod mentorstvom prof. dr. sc. Mladena Machieda. Radi kao viši asistent na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, na Odjelu za humanističke znanosti, Odsjeku za romansku i klasičnu filologiju. Tajnik je Znanstvene udruge Mediteran, koja se pod vodstvom prof. dr. sc. Gorana Filipija, bavi prikupljanjem dijalektalne građe i publikacijom lingvističkih atlasa za Istru i Kvarner. Objavljivio je dvije knjige "Bilješke o Pasoliniju" (Meandar 2011.) i "Hrvatsko-talijanski razgovorni priručnik" (Dominović 2011.) 

ANDREJ NIKOLAIDIS (Sarajevo, 1974.) – crnogorski novinar, kolumnist i književnik rođen i odrastao u Sarajevu. Poznat je kao oštar kritičar društvene zbilje. Pisao je kolumne za crnogorske Vijesti i Monitor, Slobodnu Bosnu, portal E-novine, a trenutno piše za Al Jazeera Balkans. Radio je kao savjetnik predsjednika Skupštine Crne Gore za slobodnu javnost i kulturu od 2009. do 2014. godine. Za svoj je roman Odlaganje. Parezija 2012. dobio Nagradu EU za književnost, a za Mađarsku rečenicu (2016.) nagradu ''Meša Selimović''. Glavni je i odgovorni urednik portala i kulturne asocijacije Plima iz Ulcinja koja promiče emancipacijsku kuturu i politiku i posvećena je izdavaštvu.

Paola Orlić rođena je 1973. u Puli. Producentica je kulturnih manifestacija i esejistica. Diplomirala je filozofiju i povijest umjetnosti u Zagrebu, te magistrirala povijest umjetnosti u SAD-u. Autorica je stručnih studija i članaka, organizatorica i kustosica brojnih izložbi te producentica Animafesta i Međunarodnog festivala fotografije Organ vida u Zagrebu. Živi i radi na relaciji Pula–Zagreb. Suautorica je monografije Pula – grad interval, u kojoj se „otvara prostor sjećanja na koje se odavno zaboravilo ili za koje naprosto ne marimo da ga posjedujemo jer se pozicija u vremenskom kontinuumu izvrnula pa vizure postaju sjećanja koja posjeduju nas“.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)    

İlber Ortaylı jedan je od vodećih turskih povjesničara. Kao dijete krimskih Tatara, rođen je 1947. u izgnanstvu u Austriji. U Ankari je studirao povijest i politologiju, magistrirao je na Sveučilištu u Chicagu, a doktorirao u Ankari. Kao gostujući profesor predavao je na Cambridgeu, Oxfordu, Princetonu te na sveučilištima u Beču, Berlinu, Parizu, Moskvi i brojnim drugim. Trenutno predaje na dva ugledna sveučilišta u Turskoj, a do 2012. bio je ravnatelj Muzeja Topkapı, sultanske palače u Istanbulu. Među najvažnijim njegovim djelima su: Njemačko stanovništvo u Osmanskom Carstvu (1980), Najduži vijek Imperije (1983), Od osmanskog nasljeđa do Republike Turske (2002), Ponovno otkrivanje Osmanlija I, II i III (2006. i 2007.), Europa i mi (2007) i dr.

Teofil Pančić ( Skoplje, 1965.) kolumnist je i kritičar nedeljnika "Vreme", a od 1999. politički komentator Radija Slobodna Evropa. Kritičke i analitičke tekstove objavljivao je u nizu listova i časopisa iz Srbije i s ex-YU prostora (među kojima su "Naša Borba", "Republika", "Feral Tribune", "Globus", "Dani", "Sarajevske sveske", "Dnevnik", "Nezavisni", "Vojvodina", "Pobjeda", "Monitor" itd.), kao i u publikacijama iz SAD, Rusije i više europskih zemalja. Objavio knjige: "Urbani Bušmani", "Čuvari bengalske vatre", "Na hartijskom zadatku", "Osobeni znaci", "Famoznih 400 kilometara" i "Karma koma". Živi u Zemunu i Novom Sadu. Pored niza drugih priznanja, Pančić je u 2010. godini dobio nagradu "Dušan Bogavac" za etiku i hrabrost.

Boris Pavelić završio je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Novinar je od 1990. Od 1992. do 2000. radio je u Hrvatskoj izvještajnoj novinskoj agenciji. Od 2000. do danas novinar je i komentator riječkog Novog lista. Radio i za druge domaće i inozemne medije.

Napisao je knjigu „Deset boljih godina – bilanca Predsjednika Republike Stjepana Mesića“, objavljena 2010. u Novom liberu.

S Ivicom Đikićem i Davorom Krilom, napisao je knjigu „Ante Gotovina – stvarnost i mit“, objavljena 2011. u Novom Liberu.

2002. nagrađen zlatnim perom Hrvatskoga novinarskog društva za reportažu.

(26. svibnja 1938., Moskva)

Jedna od najznačajnih suvremenih ruskih autorica romana i kratkih priča, po zanimanju novinarka. Svestrana umjetnica - dramaturginja, scenaristica, kiparica, slikarica, pjevačica. Bavi se mračnijim aspektima života pojedinaca - naročito žena - u postsovjetskoj stvarnosti, no obogaćuje ih crnim humorom, ali i svojevrsnom otpornošću i dovitljivošću protagonistica. Iako je prvo djelo objavila 1972., radovi su joj zabranjivani do kraja 1980-ih, nakon čega redovito izlaze (1992., primjerice, izlazi kratki roman Vrijeme noć koji se našao u užem izboru za ruskog Bookera, a u Hrvatskoj je prvi put preveden 2014.). Hrvatskoj publici otprije je poznata kao scenaristica utjecajnog animiranog filma Bajka nad bajkama koji je 1980. osvojio Grand prix na zagrebačkom Animafestu.

Branimir Pofuk (Bjelovar, 1965.) Tijekom studija muzikologije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu počeo se profesionalno baviti novinarstvom u drugoj polovini 1980–ih u redakciji kulture Radija 101 kao glazbeni kritičar, novinar, a potom i urednik i voditelj. Tijekom 1990. i 1991. piše članke, reportaže i intervjue za Nedjeljnu Dalmaciju; 1991. i 1992. pokreće, uređuje i vodi noćni program klasične glazbe, poznat pod nazivom Šišmiši klasičari na novopokrenutom Radiju 1.  Godine 1991. postaje stalni suradnik, novinar i dopisnik agencije Associated Press. Od 1998. do 2011. radi u Jutarnjem listu kao glazbeni kritičar, novinar, reporter, kolumnist, komentator i urednik. Od 2011. kolumnist, muzički kritičar i novinar Večernjeg lista. U sezoni 2006./07. surađuje s Hrvatskom televizijom kao moderator emisije Opća praksa (s Igorom Mandićem, Igorom Zidićem i Zvonkom Makovićem). Dobitnik Nagrade Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za kolumne koje su pod nazivom Kontrapunkt tada izlazile u Jutarnjem listu, a od 2011. u Večernjem listu (2006.)

Paolo Rumiz (Trst, 1947.) priznati je talijanski novinar koji se istaknuo kao posebni izvjestitelj lista “Il Piccolo” i kasnije kao kolumnist lista “La Repubblica”. Za svoj novinarski rad višestruko je i nagrađen. Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća bio je aktivan prenositelj vijesti s Balkana. Izvještavao je i o američkom napadu na Afghanistan. Poznate su i njegove reportaže i putopisi iz Italije i cijele Europe. Prešao je živopisnih 7000 km i spojio granice orijenta sa zapadnom Europom i pri tom promijenio razna prijevozna sredstva od bicikla, trajekta do željeznica. Na hrvatski su prevedene njegove knjige: Maske za masakr, Ono što nismo željeli znati o ratu u Jugoslaviji, Odavde do Lepanta, Tri biciklista: od Trsta do Istanbula.

Seid Serdarević rođen je1970. u Zagrebu, gdje je diplomirao književnost. Studijski je boravio u Beču, kao stipendist Herderove zaklade, te na sveučilištu u Bambergu. Pokretač je i urednik časopisa Zor, urednik u nakladništvu. Suutemeljitelj je i glavni urednik naklade Fraktura, programski direktor Festivala svjetske književnosti u Zagrebu i Dana Mirka Kovača u Rovinju. Osvrtima i književnim kritikama redovito je zastupljen u medijima. Dobitnik je Kiklopa.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)   

Damir Steinfl (Rijeka, 1977.) živi u Opatiji gdje je završio gimnaziju i Fakultet za hotelski i turistički menadžment, VII stupanj. Aktivno sudjeluje na hrvatskoj strip sceni od 1994. godine. Prvi strip objavljuje ’94. u strip časopisu “Patak”. Jedan je od ponajboljih strip crtača u Hrvatskoj.

Ognjen Sviličić (Split, 1971.) redatelj i scenarist. Diplomirao je režiju u Zagrebu i karijeru započeo TV filmom “Puna kuća” (1998). Kino prvijenac mu je retro-posveta rodnom gradu “Da mi je biti morski pas” (1999), koja je postala lokalni hit. Iznenadio je hrvatske filmske krugove TV komedijom o sukobu generaciju u dalmatinskom zaleđu “Oprosti za kung fu” (2004), koja ulazu u Forum Berlinskog festival. Nakon toga Sviličić snima još jedan film o odnosu roditelja i djeteta, “Armin” (2007), koji također ulazi u berlinski Forum i osvaja desetak inozemnih nagrada. Sviličić je ujedno aktivan i kao suradnik na scenariju drugih redatelja.

Vladimir Šagadin rođen je 1975. u Banjoj Luci. Živi i radi u Zagrebu. Grafički je dizajner, ilustrator i strip-izdavač. Radio je kao urednik, scenarist i voditelj na radiju, televiziji i portalima (Radio 101, Laku noć, Hrvatska, NewsBar, Šlep Šou i Kvizna situacija). Objavljuje tekstove i eseje o stripu. Selektor je strip-programa na književnim festivalima. Vlasnik je kreativnog obrta 2x2, gdje u istoimenoj biblioteci objavljuje zapažene naslove strip-autora. Dugogodišnji je suradnik Sajma i voditelj sajamskih programa. 

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)  

Lovro Škopljanac (Zagreb 1984.) diplomirao je na četverogodišnjem studiju komparativne književnosti te engleskog jezika i književnosti u Zagrebu te na trogodišnjem studiju japanskog jezika i kulture i na jednogodišnjem specijalističkom studiju konferencijskog prevođenja, a od 2009. godine na istom je fakultetu zaposlen kao (viši) asistent pri Odsjeku za komparativnu književnost (katedra za poredbenu povijest hrvatske književnosti). Uz asistentski rad na Odsjeku za komparativnu književnost aktivno se bavi usmenim i pismenim prevođenjem te volontiranjem u terapijskom jahanju.

Roberto Todero, povijesni istraživač, ekspert uniformologije i habsburške povijesti. Surađuje s mnogim talijanskim i inozemnim povijesnim centrima, suosnivač Udruge za kulturu F. Zenobi iz Trsta. Organizirao je brojne izložbe u Italiiji i inozemstvu, zbog svog doprinosa u očuvanju povijesnih memorabilija 2010. primio je nagradu Ehrenkreuz od strane autrijskog Crnog Križa. Neke od posljednjih knjiga:

''Kappenabzeichen distintivi da berretto austro-ungarici. Piccoli oggetti d’arte e di racconto della Grande Guerra (Gaspari, 2003)''; u suradnji sa Lucio Fabi ''Andar per trincee sul Carso triestino, goriziano e sloveno (Transalpina Editrice, 2004)''; ''Dalla Galizia all’Isonzo, storia e storie dei soldati triestini nella Grande Guerra, italiani sloveni e croati del K.u.k. I.R. Freiherr von Waldstätten Nr. 97 (Gaspari, 2006)''; ''Il racconto delle cartoline imperial regie; società esercito e guerra nel mondo di ieri (Gaspari, 2009)''; '' Cani e soldati nella prima guerra mondiale (Gaspari, 2011)''.

NIVES TOMAŠEVIĆ (1954.) cijeli je život provela u izdavaštvu. Radila je na pozicijama pomoćnice direktora za knjigu (Mladost, Naklada Ljevak), urednice (Naklada Ljevak) i glavne urednice (Naklada Mozaik), a ima i vlastitu izdavačku kuću Slon. Doktorirala je 2008., te radi kao docentica na Odjelu za informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru. Godine 1997. odlikovana je redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi, a 2003. dobila je povelju Grada Osijeka za promicanje osječke pisane riječi. Članica je Matice hrvatske.

Ante Tomić rođen je 1970. u Splitu, gdje živi i radi kao profesionalni novinar. Diplomirao je filozofiju i sociologiju u Zadru. Književnik je i publicist, autor pripovijetki (Zaboravio sam gdje sam parkirao, Pogledaj što je mačka donijela), romana (Što je muškarac bez brkova, Ništa nas ne smije iznenaditi, Čudo u Poskokovoj Dragi), feljtona (Smotra folklora, Nisam pametan), a piše i za kazalište i film. Ali Tomić je i više od pisca, i to zbog učinka paradoksa da to – pisac, iznad jezika i priče, ne želi biti, zbog osjećaja važnosti koji predano dijeli sa svojim čitateljem. U kulturi koja je statična od virtualne pokretljivosti svojih aktera začudni pomaci Tomićevih likova zaigrani su u jeziku, ali nikad preigrani u iskustvu. Tomićevo je književno pero moćno po spontanosti svojih sižea i socijalnoj neutralnosti sjećanja koje nam pripada, ali ponajprije po sposobnosti otkrivanja normalne većine. Dobitnik je Kiklopa.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)    

Dragan Velikić je rođeni Beograđanin koji kao dijete s obitelji dolazi u Pulu, da bi beogradsku adresu vratio tek kad zatvori studijske i druge obveze i posveti se – književnosti. Za tridesetogodišnje karijere, od prvoga romana Via Pula (1988) do recentne Adrese, koja na rasteru urbane arheologije locira osobne i opće kronotope toga svijeta, zadržao je tako rijetku povlasticu u rubnim kulturama – da se bude samo pisac. „Još kao dijete, čuo sam riječ optant. Svakoga dana na putu do škole spuštao sam se skalinama pored crkve Sv. srca. Naslutio sam da su tu takođe živeli neki ljudi koji su otišli“. Pita se „u kojoj meri nam prostor određuje sudbinu“, razmišlja o ljudima koji su prije u toj sobi spavali, otvarali prozore i vrata, hodali po škripavom parketu“. Čuvajući takav, urbani, tlocrtni prostor u građanskom ambijentu kao i u pripovjednoj zbilji, Velikićeva je figura uvjerljiva i u ambasadorskoj, kao i u gesti civilnoga promatrača koji nemilosrdno zagovara društvo bez Ljudi s mrljom u naslovnim ulogama. Pisac je koji već u sižejnoj građi stapa reminiscencije i dokumentarno s izvedenim fikcionalnim probojima u nepoznato. „Dragan Velikić drži se nasljeđa Musila, Joycea i Danila Kiša poput amajlije, štita kozmopolitizma protiv plemenskog mišljenja. Pribjegava slijedu običnih slika kako bi potkopao 'priču s velikim početnim slovom'; plitka konstrukcija njegova romana tek je privid, fabulu na okupu ne drži akcija već čvrsta veza koju autor postavlja na četiri glavna motiva: istragu, bedeker, knjižnicu i antikvarijat“ (Frankfurter Allgemeine Zeitung). Da bi književni likovi, kako je to Velikić rekao u Vilenici, postali „modeli upisani u talog čitaočevog iskustva, na neki posredan način orijentiri jedne umetnošću nadograđene stvarnosti“.

(Fotografija © Zoran Raš)

Marko Vešović (Crna Gora, 1945.) završio je Filozofski fakultet u Sarajevu, a postdiplomski studij na Filološkom fakultetu u Beogradu. Marko Vešović jedan je od najvažnijih pjesnika postjugoslovenskih književnosti. Ubojiti je kolumnist i polemičar. Njegova knjiga “Poljska konjica” smatra se najboljom pjesničkom knjigom koja govori o ratu koji je Vešović proveo u Sarajevu. Autor je brojnih knjiga poezije i proze.

Milana Vuković Runjić (Zagreb, 1970.), na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirala je književnost s radnjom o Marcelu Proustu. Objavila je deset knjiga poezije i proze. Piše za novine i časopise. Godine 2005. dobila je nagradu Kiklop za urednički rad u nakladi Vuković & Runjić.

Josef Winkler (Kernten, 1953.) međunarodno poznati književnik postao je svojom trilogijom "Das wilde Kärnten“ (Divlja Koruška), u kojoj opisuje svoja iskustva kao dijete seljaka u jednom patrijarhalnom i katoličkom koruškom selu. Dobitnik je najznačajnije literarne nagrade Njemačke - nagrade Georg Büchner. U svojim djelima Winkler tematizira posebice katolicizam i njegove rituale poput seoske pogrebne ceremonije. Winklerova djela često su percipirana kao „anti-zavičajna književnost“, a književnik kao netko tko si olakšava dušu pišući o doživljenoj patnji u konzervativno-seljačkom miljeu i patrijarhalnoj obitelji.

Oksana Zabužko (Luck, 1960.) ugledna je ukrajinska spisateljica i pjesnikinja, posebno cijenjena zbog svojih književnih kritika i romana Terenska istraživanja ukrajinskog seksa (1996.). U svojim književnim i esejističkim djelima Zabužko posebnu pozornost posvećuje ukrajinskoj samoidentifikaciji, postkolonijalnim pitanjima i feminizmu. Završila je studij filozofije na Sveučilištu Taras Ševčenko u Kijivu, gdje je i doktorirala. Predavala je ukrajinsku kulturu i književnost na američkim sveučilištima Penn State, Harvard i Pittsburgh te pisala kolumne za vodeće ukrajinske novine. Potpredsjednica je ukrajinskog PEN-a.

Igor Zirojević (Pula, 1967.) – pulski fotograf i grafički dizajner. Diplomirao je arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. Godine 1998. osniva Stožer, studio za grafički dizajn, fotografiju i vizualne komunikacije. Bavi se dizajnom i komercijalnom i namjenskom fotografijom, a paralelno stvara i cikluse umjetničkih fotografija. Izlagao je na nekoliko skupnih i sedam samostalnih izložbi, često surađuje s Galerijom Makina, a u monografskom ciklusu Pula – Grad Interval I, II i III, nastalome u suradnji s esejisticom i povjesničarkom umjetnosti Paolom Orlić, odao je počast austrougarskoj i talijanskoj arhitekturi Pule.

"Zirojević se u Pulu vratio s ljubljanskom diplomom, posvetivši se umjetničkoj fotografiji: zaokupljen temom Grada i stratigrafijom urbane memorije, kao i perceptivnim varijabilnostima i ambivalentnim osjećajima spram prostora koje hvata svojim objektivom, izlaže fotografije u kojima je vidljiva interpretativna dihotomija kako umjetničke poetike tako i kritičkoga komentara svoje primarne arhitektonske struke.", iz Kataloga 25. Sa(n)jam  

Damir Zlatar Frey (Zagreb, 1954.) dramski je i operni redatelj, koreograf, dramski pisac, kostimograf i scenograf, danas živi u Istri, gdje je pokrenuo umaški festival Zlatni lav, koji svake godine okuplja ono najbolje što teatar ima ponuditi na prostoru bivše Jugoslavije. Karijeru je započeo kao plesač i koreograf, ali je kao reditelj nadmašio one od kojih je učio, a među kojima su najveća redateljska imena Slovenije i Hrvatske. Živio je u Sloveniji, u kojoj je, između ostalih, dobio i prestižnu Prešernovu nagradu, osnovao prve plesne teatre, a zatim se vratio u Hrvatsku, gdje režira višestruko nagrađivane dramske i operne predstave.

Vjeran Zuppa (Split, 1940.) diplomirao je i doktorirao na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Bio je osnivač i upravitelj Teatra Itd. i umjetnički direktor dramskog programa Splitskog ljeta. Urednik je generacijskog časopisa Razlog, revije Teka, tjednika Telegram te kazališnih časopisa Novi prolog, Frakcija i Teatar i Teorija. Bio je i glavni urednik u Grafičkom zavodu Hrvatske.

Danas je redoviti profesor na odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje je bio predstojnik odsjeka, prodekan i dekan. Objavio je knjige s područja književne kritike i teorije književnosti. 

Prevodi poeziju, dramske i teorijske tekstove. Prevođen je gotovo na sve svjetske i mnoge slavenske jezike. Uvršten je u brojne antologije poezije, kritike i esejistike.

Danijel Žeželj rođen je 1966. u Zagrebu, gdje je studirao slikarstvo na Likovnoj akademiji. Živi i radi na relaciji Brooklyn–Zagreb. Autor je stripova, slikar, animator i ilustrator. Sa svojih više od dvadeset strip-albuma i pet animiranih filmova stekao je svjetsku afirmaciju. Objavljivao je u časopisima i s izdavačima Marvel Comics, DC Comics/Vertigo, Dark Horse, Image, Heavy Metal, The New York Times, Harper’s Magazine, San Francisco Guardian, Dargaud i Grifo Edizioni. Ostvario je niz multimedijskih projekata koji povezuju slikanje, animaciju i glazbu uživo u jedinstvenu narativnu formu. Jedan je od osnivača umjetničke radionice Petikat.

(Fotografija © Tanja Draškić Savić)