ISPOD PUFKE
Ni površan (facebookovski), ni brzinski (webportalski), danas omiljeni i najčešći način prikaza, pa niti nabrajačko reportažni, novinarski napis (zapis) vrhunaca Sajma knjiga u Istri o njegovoj dvadesetoj obljetnici, uz najbolju volju (koliko je god "dobra volja najbolja", kako veli Kekec), nije moguće zgurati na tri-četiri kartice predviđenoga znakovnog (tekstualnog) prostora ovoga Kataloga: ne bi stao ni popis (naj)značajnijih autora dosadašnjih pulskih Sajmova, da i ne spominjemo nabrajanja središnjih tema, žarišta, programskih cjelina, glavnih, popratnih i inih programa, pojedinih događaja, a kamo bismo tek stigli s njihovim opisima, osvrtima, kritikama, recenzijama, zapažanjima, intrigama, komentarima, izjavama, dogodovštinama, nepodopštinama… Kad bismo sve to zajedno, kojim unosnim financijskim slučajem, uvrstili, dobili bismo, bez imalo sumnje, ne jedan već nekoliko neukrotivih tvrdo ukoričenih galopa (s repom) ispod vesele jahačice, Pufke (PUlski Festival Knjiga i Autora).
Obljetnice su obično sjajne, divne, iznimne izlike (lipe skuže) za lažno objektivna i nekritičko subjektivna razmatranja (pisana i usmena), pijane rasprave (s onu stranu činjenica) i obilate fešte (uvijek dobrodošle). Na rubu takve spoznaje i iz perspektive dugogodišnjeg (staroga) suradnika (s povremenim odmacima i zasićenjima) Sajma i Sa(n)jam knjige u Istri (od njegovih ranih početaka iz baze, iz bivše knjižare, ništa čudno, u ovome gradu većina je toga, gotovo sve, bivše), urednika kataloga i internetskih stranica, člana Programskih odbora, dnevničara, kroničara i tko zna čega sve ne, pokušat ću, kako bih izbjegao neminovno obljetnički patetičnu, banalno uzvišenu i (s puno truda) stilski vješto zapisanu samohvalu, samo kratko oslikati evidentno stanje (lokalne situacije i duhovna kretanja) proizašlo iz postojanja i trajanja Sajma, njegova osnovna sadržaja, širokoga spektra proizvodnje i trgovine: knjige, kao i grada u kojem sve to zajedno ima službeno prebivalište.
Prosinac u gradu noću: bura brije, šporke ulice s ponekim pijancem, na Korzu (umjesto srednjoškolaca) bijele vrećice lelujaju na refulima sjevernjaka, Arena u mrklom mraku, na Forumu lutaju ulični psi, u zadimljenim oštarijama i kafićima zbunjujući šapat slučajnika i dosadna tišina…, nema se kamo! To je slika središta Pule prije dvadeset godina, godinu dana prije početka Sajma. Lani, predlani i tako redom do Prvoga sajma, unatoč buri, pijancima, slučajnicima, vrećicama i razmnoženim psima (s gospodarima), prosinačka Pula posvuda vrvi Puljanima (stvarnim i hinjenim čitateljima), posjetiteljima i knjiškim gostima (piscima namjernicima, moderatorima, prevoditeljima, urednicima, nakladnicima…): Sa(n)jam je knjigom festivalizirao zimski, mediteransko-tromi i istarsko-umorni grad, utoplio zimsku Pulu, jednako kako ga već šezdesetak godina i još uvijek osvježava film ljeti. To je neoboriva i svima (ne samo Puljanima i Puležanima) znana činjenica!
Knjiga je iz one male privatne knjižare, Castropole na katu (točnije iz Žgabucina u Istarskoj, iza polica, i kasnije, u Zagrebačkoj ulici, u administrativnoj knjižarskoj ostavi, "kulturološkom knjižarskom salonu"), odmah do, tada prometajućega, danas (ponovimo, kao većina toga u ovome gradu) bivšega autobusnog kolodvora, pokrenula grad iz zimskoga mrtvila i probudila mnoge pulske prosinačke, televizijske spavače kojima pisana riječ zapravo malo ili ništa ne znači. Davni, zaboravljeni, najosobniji slogan "s knjigom u krevet" (6. Sajam, posljednji prije preimenovanja u Sa(n)jam), pretvorio se, prema diktatu globalizacije i festivalizacije, u populizacijski "na autora u Pulu". Film ljeti (Arena), knjiga zimi (Dom hrvatskih branitelja), postali su pulska tradicija, obilježje i stalnost, gotovo narodni običaj, kulturna antropologija (dirty old) grada. Tako to izgleda izvana, no je li baš tako i iznutra.
Premda postoje i opstoje dva referentna i po Pulu određujuća i prepoznatljiva festivala, ne samo u skromnim hrvatskim već i u širim (regionalnim) okvirima, Pula ne zaslužuje epitete njihovih svakogodišnjih, tjedno-dvotjednih manifestacija. Prestara je da bi se time zamarala, njena vremešnost i bezbrižnost iznad je tih sitnih događajčića. Stari filmski festival, koji je s vremenom oronuo, kratko zaživi ljeti, a triput mlađi, već dobrano sazrio, knjiški, u usponu i uzavreo, jednako kratko oživi zimi (paradoksalno, trebalo bi biti obratno, poznavajući mladost filma i starost knjige). Pulska gradska kultura, ili preciznije, u ovome slučaju, kulturna industrija festivala, kratkoga je daha i sitnog hoda, godišnje fragmentirana i godišnjedobski intervalna (da se poslužim naslovom Velikićeva eseja), nema snage za stalno sidrenje u sadašnjosti ni čvrste ljestve prema budućnosti, ali svejedno tradicionalno opstaje, ne kultura u njenom široko pojmovnom (gradskom) obuhvatu, već njezina industrija. Kako se to postiže? Jednostavni pulski recept (koji se ne preporučuje drugim gradovima): ukinu se osnovna urbana uporišta, kina, knjižare i kavane (ti "demokratski klubovi, otvoreni za svakog po cijeni jedne jeftine šalice kave", kako pak zapisuje tužni Zweig u istoimenovanom, središnjem programu ovogodišnjeg Sajma), jer tek kad postanu bivša i bivše, imaju pravu vrijednost, a grad, izgubivši kulturnu bazu, ostaje i dalje filmski (ljeti) i knjiški (zimi) iz tih istih bivših vrijednosti. Pula se samozadovoljava bivšim postojanjem, prezire sadašnjost i budućnost, ne podnosi njihovo nepostojanje u prošlosti. Prokletstvo prastarog grada.
Zbog toga (i mnogo drugoga) mi u Puli imamo Sa(n)jam, a nemamo gradu primjerenu, pristojnu knjižaru (jednako tako, nemamo ni kvalitetna, gradu dostojna nakladnika). Uostalom, zašto još uopće knjižare i sajmovi knjiga, ti dosadni prostori u kojima se kupci šutke zadržavaju nekoliko sati, pregledavaju, listaju, vrte glavom i na koncu odu praznih ruku, u virtualnom dobu svežderskoga interneta? Ima li ikakva smisla kupiti knjigu u knjižari, u vremenu sveprisutnoga pedeefa? Itekako ima, bez okolišanja i suvišnoga pametovanja, samo zato jer je čovjek (pored ostaloga) socijalno i kulturno biće. Sasvim dovoljan i valjan razlog (a i započeta je četvrta kartica teksta). Premda je knjiga financijski (u nas) i medijski (posvuda) potisnuta, nije (još uvijek) istisnuta, jer takvo je što, duboko vjerujemo, nemoguće iz same ambivalentne, oksimoronske suvremenosti, iz elementarne činjenice: elektronski mediji, digitalni www-svijet zabave i površnosti, nisu ni dotakli, a kamoli dosegli fenomen i dostojanstvo dobre knjige.
Koliko je god knjiga javna, civilizacijska i društvena potreba, toliko je i osobna, doslovce intimna težnja (samo)spoznaji i zadovoljstvu. Ona je naprosto vjerna spasiteljica misli od zaborava, prisna izbaviteljica od beskrajnog terora svjetlovodnih medija koji količinom gluposti, uzaludnih informacija i nepotrebnosti hrane zaborav. Knjiga je put (ujedno i zrcalo) vlastita izbora (kritičkog) svjetonazora i osobne slobode. Putnika prema Puli (gradu u kojem završavaju svi putovi) svake godine ima, a dok je njih bit će i Sajma (dobrih) knjiga. Pufkin ukoričenko, unatoč preprekama i zaprekama, dobro praši.
Miodrag Kalčić
