"PUNA JE PULA" ILI PRETEŠKA PRTLJAGA PROŠLOSTI NA KRHKIM PLEĆIMA GRADA
Miodrag KALČIĆ
Složena, višeslojna, oscilirajuća, preopširna i dugotrajna povijest Pule (ta tri beskrajno duga i teška tisućljeća nemira, kaosa, neskalda i nereda), koja se snažno (posvuda) osjeća i svugdje je prisutna, prije svega joj (njoj, Puli, rijetki grad ženskoga roda!) je breme, neopisivo gradsko opterećenje, neodređeni balast, historijsko zagađenje (smog prošlosti), negoli dimenzija gradskosti. Odvajkada vojni grad (veteranska rimska kolonija), njegova bitna komponenta postanka, nastanka i urbana uspona, danas je satrta (ispražnjeni garnizoni, vojne akademije i škole, vojarne bez mornara, vojnika i časnika, i svih onih nestalih pratećih sadržaja: korza, kavana, oštarija, vinarija, plesnjaka, kabarea, bordela, kina…); demilitariziran i neprepoznatljiv, pokušava (o)živjeti (jer, nakon tri tisuće godina opstanka, osuđen je na postojanje), ma koliko god to glupo, blesavo, besmisleno, paradoksalno i apstraktno značilo ili zvučalo, suvremenu povijesnost nepovezane prošlosti. Iznimno važan, bitan i presudan fragment puljske povijesti je austrougarska epizoda.
U okrilju Austro-Ugarske Monarhije Pula je ponovno postala, kao nekad davno za rimske vladavine, grad, te kao tada stalno rastuće i razvijajuće urbano i vojno-pomorsko središte carevine Austrije (Cislajtanije u Austro-Ugarskoj) doživljava procvat u ama baš svakom pogledu. Austrija je Puli vratila život, sigurnost, posao, stanovanje, školovanje, liječenje… te najbitnije: suvremenost i urbanost, kulturu i umjetnost, razonodu i zabavu. Vojno-pomorska orijentacija i (bojna) brodogradnja uvelike su odredile specifičnu gradskost Pule. Podatak lučkoga admiraliteta iz 1908. da samo 36% Puljana "nisu neposredno izdržavani od strane vojske" i da "vojska financira 75% prihoda pulske općine", jasno kazuje o golemoj vojnoj komponenti u svim segmentima grada. Zahvaljujući vojnom emporiju austrijske ratne flote u Puli, njen identitet i status rastućega europskog grada gotovo je sasvim determiniran zajedno sa svim razvojnim (i stihijskim) planovima akcelerirajuće urbanizacije.
Demografska eksplozija Pule neusporediva je s ostalim hrvatskim i većinom europskih gradova. Od 1848. (oko 1.100 stanovnika) do 1910. (58.562 stanovnika od kojih 16.014 vojnih osoba), dakle u razdoblju od 62 austrijske godine, broj Puljana se povećao 53 puta, zapanjujućih 5.280 posto. Pet najvećih hrvatskih gradova bilježe daleko manji prirast stanovništva od fascinantnih pulskih: Zagreb 367%, Rijeka 324%, Zadar 217%, Osijek 205% i Split 197%. Populacijsku i gospodarsku ekspanziju, dakako prati i stambena izgradnja: od bijednih 214 zgrada 1842., puljska općina 1910. broji 6.346 suvremenih zdanja, institucija, kuća, vila…, ne samo u i oko središta grada već i u okolnim kontradama koje se pretvaraju u prigradske četvrti: (Veli Vrh, Kaštanjer, Šijana, Vidikovac, Sisplac, Veruda, Stoja, Valmade, Valdebek…).
Kao srednjoeuropski, mediteranski (više zemljopisno no sadržajno), ali prije svega, vojno-pomorski grad, Pula je bila etnički, civilizacijski, kulturno, jezično i po mnogo čemu drugome posvemašna heterogena zajednica. Kozmopolitska obojenost i multikulturalnost, koju se prečesto unaprijed neopravdano i pretjerano afirmativno podrazumijeva te sa simpatijama prihvaća (i kvalitetno shvaća), na primjeru je Pule prije zabluda nego odlika, jer nipošto i nikako ne predstavlja dobar suživot i skladnu snošljivost mnogonarodnoga stanovništva. Nerijetko (dakle, učestalo) je upravo takva nepripremljena, neprimjerena, naprasita i prisilno nastala multietničnost izvor mnogim političkim tenzijama, socijalnim nerazumijevanjima, kulturalnim nesporazumima i inim sukobima, kojih u Puli nije nedostajalo, dapače.
No, Puležani su ipak sa svojom mornaricom živjeli bezbrižno (u šetnji korzom i rivom), radosno (u kinima i bludilištima) i veselo (u kavanama i oštarijama) sve do konca lipnja 1914. Početkom srpnja iste godine kino Minerva ne prikazuje "tolerantne filmiće", već ozbiljne dokumentarce: "Sahrana nadvojvode prijestolonasljednika i grofice od Hohenberga" i "Sarajevska drama", nagovještavajući neizvjesnu budućnost Monarhije. Prvi svjetski rat službeno je počeo točno mjesec nakon mladobosnačke "Sarajevske drame", kad su 28. srpnja 1914. zvona puljskih crkava označila objavu rata Austro-Ugarske Monarhije Kraljevini Srbiji. Nekoliko dana ranije, anticipirajući austrougarski ponos, izvršeno je djelomično novačenje muškoga stanovništva.
Rat se naslutio 13. kolovoza kad je putnički brod Baron Gautsch na redovitoj liniji Trst-Kotor-Trst s 246 putnika (djeca do 10 godina starosti i vojni obveznici nisu bili u popisu putnika) i 64 člana posade naletio na svoju (austrijsku) morsku minu sedam nautičkih milja sjeverno-zapadno od Brijuna i potonuo. Nedugo potom, 23. kolovoza, opet na vlastitu, austrijsku minu je naišla torpiljarka TB-26 (poginulo je 11 članova posade). Naravno, ta vijest nije objavljena u pulskim (ni austrijskim) novinama. Trgovački parobrod Josephine potonuo je iz istih razloga 17. studenoga, 10 nautičkih milja zapadno od Pule. Naposljetku, 20. prosinca pred pulskom je lukom zaplela u protupodmorničku mrežu francuska podmornica, a nakon izrona potopila su je dva ratna broda iz luke. Podmornica je kasnije popravljena i uključena u k.u.k. flotu, a zapovjednik podmornice u listopadu 1915. postao je poručnik bojnoga broda Georg Ludwig von Trapp, čija je brojna obitelj neko vrijeme živjela u Puli.
Pucnjava topova i neprijatelj pred lukom, svim je Puljanima (o)značilo da se rat opasno približio gradu. Nakon objave rata Italije Austro-Ugarskoj, 23. svibnja 1915., uvedeno je ratno stanje (i policijski sat), a već 10. lipnja suspendirana je općinska uprava. Sve ovlasti preuzeo je grof Rudolf von Schönfeldt, carsko-kraljevski tvrđavni nadglednik ili, kako su ga češće zvali – komesar. U Puli i oko nje našlo se oko 50 tisuća vojnika, većinom unovačenih s područja Istre, koji su poslije kratke vojničke obuke raspoređeni u vojne postrojbe na područje Srbije, Bukovine, Galicije, na Soču… U zaoštrenim ratnim uvjetima pooštrena je i radna stega. Tad je, strahujući od izravna napada na grad, započeo prvi (od tri, često zaboravljen) egzodus Puljana. Odlučeno je ukloniti sve stanovništvo s područja grada i Puljštine koje nije potrebno ili sposobno za rad i rat (prije svega žene, starce i djecu). U Puli je ostalo otprilike 12 tisuća civila. Najvećim je dijelom stanovništvo Pule i Puljštine evakuirano (svibnja i lipnja 1915.) u prihvatne (sabirne), neuvjetne logore Austrije, Mađarske, Moravske i Češke. Računa se da je s područja grada evakuirano preko 26 tisuća ljudi, od kojih se jedva polovica, krajem 1917. i 1918., vratila u grad.
Od 9. prosinca 1856., kad je car Franjo Josip I. udario temelje budućega europskog grada na rimskim ruševinama pa do 20. prosinca 1914., kad je pred pulskom lukom zaplela u protupodmorničku mrežu neprijateljska francuska podmornica naznačujući pravi početak Prvoga svjetskoga rata za Pulu, dakle punih 58 godina (i 11 dana) Pula je ustrajno, stalno i rapidno rasla, razvijala se u urbanu cjelinu, u prepoznatljiv, osebujan, kozmopolitski sebisvojstven mediteransko-srednjoeuropski grad, da bi upravo koncem 1914. dosegla vrhunac identiteta vlastite postojanosti, specifične, osobite samosvojnosti kao rijetko koji europski grad. Veliki je rat uništio grad, upropastio Pulu, ostali su obrisi i sjene. Kasniji svakovrsni i sveukupni identitet Pule, grada neshvaćene vremešnosti i nerazumne mladosti, pečat je austrougarske prošlosti, povijesni biljeg patetika stalnih oscilacija urbana stvaranja i rastvaranja, gradnje i razgradnje svakojakih (i stvarnih i lažnih) urbaniteta, rijetkih međutaka gradskosti, puljskih sjena identiteta, gušta vlastita hlada.
U Puli, nježnom vojnom gradu ženskoga imena s preteškom prtljagom prošlosti na krhkim leđima grada, gotovo sve je već postojalo, svega je bilo, sve se već zbilo, sve se dogodilo prije, prije nego smo znali…, isključivo i samo zahvaljujući Austriji, Austro-Ugarskoj Monarhiji i nešto malo povijesnoj slučajnosti.
