Jučerašnji svijet: Burgtheater u Puli
Sudjelovali: Rita Czapka, Anne-Kathrin Godec, Josef Winkler, Richard Schuberth, Dževad Karahasan, Miljenko Jergović, glumci Kazališta Ulysses, Catch-Pop String-Strong
Program je realiziran uz potporu Austrijskog kulturnog foruma, Zagreb
Uslijedio je program Burgtheatra i Noć kakanije. Kako je objasnila voditeljica ovoga programa Anne-Kathrin Godec, termin kakanija kreirao je Robert Musil, a u naslovu sadrži igru riječi/slova s K.u.K. monarhijom. Program je organizirao Austrijski kulturni forum iz Beča, a o tome što kakanija podrazumijeva u kulturno-umjetničkom smislu govorila je Rita Czapka. Ona je istaknula da se u Beču održavaju kulturni programi, razmjene i gostovanja književnika i intelektualaca općenito, neki od njihovih radova kasnije budu objavljeni, a sve to daje jedan drukčiji pogled na Monarhiju i pojedinosti iz njezina razdoblja.
O tome su govorili književnici Miljenko Jergović, Robert Schuberth, Dževad Karahasan i Josef Winkler. Ulomke iz njihova stvaralaštva kazivali su glumci Kazališta Ulysses Anđela Ramljak i Mladen Vasary, a uz glazbeni intermezzo Catch Pop String-Strong dua. Miljenko Jergović se osvrnuo na biografiju svoga djeda, koji je bio konstruktor reda vožnje vlaka, a napomenuo je da je bio to Slovenac iz Bosne. Zatim je govorio i o tome kako se skupina mladih Slovenaca davno borila za odcjepljenje, o TIGR-u (Trst-Istra-Goricija Rijeka), te o tome kako je njegov djed čuvao tu dokumentaciju i potom je zakopao u jednoj sarajevskoj ulici gdje su zatim sagrađena zdanja. Zaključio je da bi danas, nakon toliko godina, bilo zanimljivo vidjeti što li je od svega toga ostalo.
- Za mene ne postoji domovina, to su samo važeći dokumenti u novčaniku, i nebitno je jeli na njima piše Burkina Faso ili Kanada, moj jezik je moja domovina, zaključio je. I ostali su autori donijeli vrlo zanimljive i osebujne priče, Richard Schuberth donio je vlastitu obiteljsku i životnu priču kao poveznicu raznih etapa te kakanije, a složio se i sa svime što je Jergović rekao. Filozofski je raspoložen bio Karahasan, koji se dotakao Descartesa, ambijenta zavičaja te napomenuo je da kulturni identiteti ne mogu biti samorazumljivi. Dirljiva je bila i ispovijest Josefa Winklera i njegove obiteljske priče, kazivanja o odrastanju i najbližima, majci koja je zanijemjela zbog šoka od rata, oca koji mu nije bio naklonjen, te gluhonijeme kućne pomoćnice. (V. Begić, Glas Istre)
