Intencija je nagradu Kiklop svakih sedam godina obnoviti, osvježiti novom vizurom skulpture, novim autorskim djelom nekog od znamenitih istarskih umjetnika. Prvih sedam godina bila je to brončana statua na postolju od kamena istarskog akademskog kipara i slikara Josipa Diminića.
Od 2011. godine autorica statue Kiklopa poznata je pulska keramičarka i skulptorica Marina Orlić. Statua Kiklopa za pojedine kategorije u tehnici je terakote dimenzija 17 x 11 x 15 cm, svaka je original, posebne ručne izrade (bez kalupa), dok je ona životna, kako i dolikuje Nagradi za životno djelo, drugačija i obimnija 20 x 10 x 23 cm.
Upoznajmo Marinu Orlić…
MARINA ORLIĆ, samostalna umjetnica, prije svega svestrana keramičarka i skulptorica, živi od svoje i za svoju umjetnost, kako likovnu tako i životnu. U hrvatskim, istarskim, poglavito puljskim prilikama i neprilikama, uvjetima i ograničenjima (povjesničari umjetnosti zapisali bi limesima), hrabar i tegobni put – Marinin put. Nimalo oportun ni pragmatičan odabir, ali ujedno jedini pravi, smion i smislen izbor Marine Orlić, jer smjerno i postojano ostati i zaista biti svoja u ovome svijetu (ako još postoji) po svemu prepoznatljive jednoličnosti i sveopće obmane (u likovnosti: od hepeninga do performansa, u razonodi: od estrade do interneta, u najobičnijem životu: od enogastronomije do astrologije… i tako redom u nedogled), i istodobno sumnjati i vjerovati sebi i u sebe (naravno, i u samo neke, odabrane druge), uvijek na rubu (ne)lagodne materijalne egzistencije, valja izvojevati, unatoč svih nerazumijevanja i prepreka, pa iz dobrohotna dišpeta tako dugo ustrajati i jednako tako dugo opstati. No, za uzvrat dobiva stvarnu, dragocjenu vrijednost, istinski sadržaj i formu, srž umjetnosti (i životne stalnosti), za koju malo tko uopće zna da postoji: osjećaj i spoznaju slobode, bilo koje slobode kao takve (osim lažne), već poodavno zaboravljene i izgubljene slobode, osnovnoga i sveprožimajućeg fluida (laminarna i turbulentna strujanja) prema autentičnom, samosvojnom stvaralaštvu, keramičkim ili kiparskim (ili pak nekih posve drugačijih, ne nužno umjetničkih) kreacijama Marine Orlić.
Puljanka, pučki rečeno, od glave (točnije, u glavi) do pete, po životnim navikama i navadama (jasno, daleko više dobrim nego lošim), samim rođenjem, ostankom i prebivanjem u tom ambivalentnom (u isti mah, tužnom i radosnom, bolesnom i zdravom…) gradu dovoljna je činjenica, od djetinjstva je zaronjena u likovnost i povijest umjetnosti (obiteljski i u ovom dirty old townu) što, nakon ondašnje respektabilne Gimnazije Branko Semelić, i studira (uz sociologiju) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali samo studira bez formalna završetka; u Marininom slučaju koristan stjecaj okolnosti (slučajan, proizvoljan ili namjeran, svejedno) u otkrivanju keramike i samopoticaja ka keramičkom umijeću, jer (gotovo svaki) studij kolikogod obrazuje toliko i ograničava i usmjeruje, zatomljuje kreativnost i obuzdaje maštu (pogubno za sve umjetnosti i znanosti). Iz Zagreba (sita studiranja, ali ne i znanja koje dobrano nadograđuje samoobrazovanjem) odlazi za Petrinju ne bi li se iz prve ruke naučila vještini i tehnologiji lončarenja kod majstora Mate Stanešića, ostalo je, od prve izložbe 1985. do danas, upravo iz peći izašle keramičke kreacije knjiške nagrade Kiklop, povijest (umjetnosti) i Marinina umjetnost sama, o čemu revno govore, pišu, procjenjuju i sude (što im je kulturna i civilizacijska zadaća) likovni kritičari i povjesničari umjetnosti. Predaleko bismo odlutali u nabrajanju svih njenih samostalnih i skupnih izložbi, javnih i restauratorskih radova, suvenirskih proizvoda, zastupljenosti u zbirkama umjetnina, sudjelovanja na umjetničkim kolonijama, iskustava u keramičkim radionicama i edukacijskim programima, angažmana u strukovnim udrugama, nagrada i priznanja, koji bjelodano (pokatkad i tamnonoćno) pokazuju stalnu nazočnost na tržištu umjetnina (zadovoljavanje osnovnih životnih funkcija) i živoj izlagačkoj djelatnosti (što se dade lako provjeriti po svim medijskim i inim izvorima, katalozima, monografijama, stereotipnim životopisima…).
Sve što tako slobodno pokušava i (uspješno) ostvaruje u umjetnosti, Marina Orlić posvema jednako (ako je ikako moguće), bez imalo sputanosti i ne mareći za glupe konvencije i konvencionalne zapreke (oslobođena svake vrste malograđanštine i mediokritetstva), nastoji proživjeti živeći puljsku svakodnevicu (i njenu inverziju, svakonoćnicu) slobodno, spontano, originalno, simpatično, duhovito, britkih i logičnih misli, prepuna samoće i druželjubivosti, nujna i ushićena…, sve što život donosi i odnosi. Uostalom, tko ne bi potpisao njen životni moto: "Životni mi je cilj živjeti od rente, oslobođena od zarađivanja, slobodna za rad. U umjetnosti mi je cilj stvoriti djelo izvanredne ljepote i jednostavnosti, čitljivo na svim razinama, a govorilo bi o neizmjernoj veličini ničega."
(Miodrag Kalčić)
